U posljednjih, ako ne i većini, proteklih članaka objavljenih za roditelje kao podrška u ovim kriznim vremenima, često sam se osvrtala na to da roditelji vode računa o sebi, svom zdravlju i svojoj općoj dobrobiti govoreći da je to jedini način kako mogu olakšati i učiniti najbolje za svoju djecu. To se može činiti pomalo i sebičnim, brinući o sebi brinem o djetetu ali kad se pogleda malo dublje u prirodu odnosa roditelj – dijete, tada je jasno da dinamika tog odnosa nije tako jednostrana ni jednostavna. Često u tom odnosu treba znati postaviti granice, izraziti samoga sebe, čuti drugu stranu, dozvoliti drugoj strani samo da bude autentična... zvuči lako ali istovremeno traži slilno strpljenje, ljubav a ponekad i samokontrolu. Slažem se s općom postavkom da je za kvalitetu odnosa dvoje ljudi potrebno oboje, odnosno oboje su odgovorni za kvalitetu odnosa. To važi kad se radi o dvoje odraslih ljudi. Kad govorimo o odnosu dijete – odrasli, odgovornost za kvalitetu odnosa je uvijek na odraslom, bez izuzetka. Pti tome često roditelji prepuste odgovornost djeci, odnosno natovare im je na leđa niti svjesna što rade. Ljudi općenito, a roditelji naročito, imaju potrebu da su vrijedni ljudima tj. drugim osobama koje vole. Tada smo ispunjeni. U toj potrebi tj. želji da roditelj zadovolji svoju potrebu i bude vrijedan svome djetetu, roditelj krene raditi ono što djetetu najmanje treba – prestaje razlikovati dječje potrebe od dječjih želja. Potreba nije isto što i želja. Dijete ima potrebu, pored primarnih za hranom, snom, i potrebu za predvidljivom oklinom, kako fizičkom tako i socijalnom, potrebu da ga se vidi, prihvati baš takav kakav jest, da ga se vodi kroz djetinjstvo, da ga se čuje... Želja nije isto što i potreba, želja je kad želi npr. neku stvar, ili neku situaciju.... ono ima biti pravo ljuto i žalosno zbog toga što neće dobiti to što želi, ali najčešće je roditelj taj koji ne može biti s dječjom frustracijom i ljutnjom. Roditelji se počinju osjećati loše jer ne uspjevaju zadovoljiti svaku želju djeteta, njihova slika o njima samima kao roditeljima se ne uklapa u onaj ideal kojem teže i rade baš ono što djetetu ne treba, što nije njegova potreba – zadovoljavaju njegovu želju, ne zadovoljavaju njegovu potrebu da bude vođeno i na taj način uči o svijetu. Najčešći problemi današnjeg odgoja i pristupa djeci je taj što današnja djeca imaju previše onoga što im nije potrebno (ispunjene želje) a premalo onoga što ima je doista potrebno (zadovoljene potrebe). Ako se za zvijezde vodilje prihvate dječje želje, onda odgovornost za napredak ide u dječje ruke a to nije dobro. Traži se roditeljsko vodstvo. Kad roditelj ispunjava svaku dječju želju, tada se dijete druži sa osobama koje su tu samo radi njega, postaju njegovi instrumenti, nema odnosa i nema razvoja socijalne kompetencije, nema razvoja dječje samosvijesti. Kad roditelj kaže „NE“, tada dijete uči i da druga osoba ima svoje potrebe, osjećaje, jednostavno da postoji. Kad kažemo NE dječjoj želji, otvaramo mogućnost da mu kažemo DA njegovoj potrebi. Za primjer, djeca od rane dobi žele učiniti stvari sami za sebe, to je u skladu s njihovim razvojnim potrebama, na taj način razvijaju svoje kompetencije a prvenstveno vjerovanje koje će kasnije kroz cijeli život nositi sa sobom a to je vjerovanje „JA MOGU!“ Ponekad djeca dožive frustraciju u tome dok pokušavaju navući jaknu sami na sebe, obuti se... neka reagiraju burno nakon par neuspjelih pokušaja... Ono što suvremeni roditelj najčešće učini je da kaže „Ma pusti, ja ću!“. Roditelj to radi iz svoje potrebe da bude super-roditelj, da sve stigne, na još jednu aktivnost, da njegovo dijete ne bude frustrirano, da izgleda uredno, pristojono i čisto, jer negdje se razvila kolektivna svijest o tome kako dijete treba izgledati iako to nije u skladu s djetetovim potrebama ni dobrobiti. S druge strane, roditelj na taj način šalje djetetu poruku „NE MOŽEŠ!“, koju djete prihvaća kao svoju istinu jer je premalo da bi poznavalo sebe i svijet oko sebe i odustaje, odustaje od sebe, svojih potreba, svoj bića, svoje samosvijesti i svoje komeptencije, postaje instrument u roditeljskim rukama. Smatra se da takvo vjerovanje stvoreno u ranoj dobi stoji u pozadini kasnijeg razvoja depresivnih poremećaja u odrasloj dobi.
Da bi djetetu rekli pravo „DA!“, moramo naučiti kao odrasli ponekad reći „NE!“ Ono pravo „DA!“ je kad mu svojim ponašanjem i postupcima dozvolimo da bude takvo kakvo je sa svim svojim emocijama, nagonima, potrebama, interesima, znatiželjmo. To znači kad ih nešto pitamo, zašutiti i čekati da nam odgovore, ne nuditi odgovore, ne požurivati ih, to znači dozvoliti im da sami jedu, oblače se, obujavu, pa nek i krivo naprave... ne prepravljati, ne požurivati. Tada dijete više nije instrument u našim rukama koje zadovoljava naše, roditeljske potrebe već je prihvaćeno, postaje osoba, sa svojim integritetom, sa svojom samosviješću. Tada imamo jedan odnos sa granicama, roditelj ima kapacitet za prihavtiti sebe a tek kad može prihvatiti sebe, tek tada može prhvatiti i svoje dijete, baš takvo kakvo jest. Otud tolika potreba da roditelji brinu o sebi, svom osobnom rastu i razvoju, o svojoj dobrobiti, o svojim granicama i potrebama – što će bolje poznavati i prihvaćati sebe, to će imati veći kapacitet za prihvatiti i dijete takvo kakvo jest a to je jedini put zdravog i cjelovitog razvoja djeteta. Tada je to cjelovit odnos, odnos u kojem će ponekad biti sukoba, i to je u redu! Ne treba se roditelj bojati sukoba ni izbjegavati ih, sukob je prilika da se unese balans, postave granice, učvrsti odnos, prilika da dijete razvija svoje socijalne kompetencije, svoj osjećaj samosvijesti. To je onda odnos, ne odnos u kojem je dijete ili odrasli instrument onog drugog već kvalitetan, ravnopravan i poticajan odnos.
Za svu potrebnu psihološku pomoć i savjetovanje, slobodno se obratite na 0911836902!
Vaša psihologinja Andrijana Dominis, prof.
