Vjeverić Žirić stanovao je u kućici na divovskom hrastu. Jutro je. Sunce se poigrava granama gustih krošanja. Jedna se zraka probila i do Žirića i pomilovala ga po licu.
Dobro jutro, Žiriću! Dan je počeo! Žirić veselo skoči iz krevetića. Nekoliko se puta protegne i zamahne svojim kitnjastim repom. Odskakuće do prozora i udahne svježi šumski zrak. Zaostalim kapima jutarnje rose protrlja oči, a posebno brižno iščetka zube. S obližnjih grana otkine nekoliko žirova i smaže ih s tekom. Kako je to divno kad ti doručak raste nadohvat ruke! Krckajući žiriće, osluškivao je jutarnji koncert prtičjeg orkestra. No sa šumskog su puteljka dopirali još neki zvukovi. Vjeverić je naćulio svoje malecke uši.
Da. Hura! Poskočio je radosno. Poznajem te glasiće. To su moji prijatelji. Idem k njima! Hop na jednu granu. Pa hop na drugu. Opet hop. I hop. Pa malo ljuljanja na repu. Pa opet hop, ljulj i hop i eto ga na tlu. Baš je zabavno! A sad trk kroz šumu, i uskoro ću biti s prijateljima. Super!
Vjeverica Kestenka, zečići Skočko i Gricko sunčali su se na šumskom proplanku. Koji divan dan! Kao stvoren za igru!
Pogledajte što sam dobio! Poskoči Skočko i iz džepa na hlačicama ponosno izvadi drvenu kutiju. Što je u njoj? Znatiželjno upita Kestenka. Skočko pažljivo otvori kutiju….Domino! oduševljeno uzvikne Gricko – Hoćemo li zaigrati? Izvrsna zamisao! – jednoglasno se složi mala družina. No tko nam to stiže.
Čekajte me, čekajte! I ja se želim igrati – vikao je mali Žirić.
Pa naravno! Baš si stigao u pravi čas. Još nismo počeli. Tek dijelimo pločice. I igra počne. No Žiriću baš i ne ide od ruke. Nikako da se riješi svojih domino pločica.
„Ne ide mi i ne ide. A baš želim pobijediti. Hoću, hoću i gotovo!“ Pobjeda – bila je jedina misao koja mu se vrtjela glavom. Osjećao je da mu glava postaje sve vrelija, a tijelo ukočenije. Ukočio se čak i njegov gipki rep.
Gricko je već stavio svoju posljednju pločicu na odgovarajuće mjesto. Kestenka i Skočko čestitali su pobjedniku.
„Ne, ne mogu podnijeti kad ne pobjeđujem“, prostruji Žirićevom glavom. Žirić ljutito skoči i repom zamahne tako snažno da su se domino – pločice razletjele na sve strane. Preostale dograbi i baci što je dalje mogao. Neke su upale čak i u obližnji potočić.
Potom se hitro uzvere uz deblo i nestane u krošnjama. Shvativši što je učinio, Žirić se osjećao uistinu jadno. „Tko se ne zna igrati, i ne treba se igrati“, odjekivalo mu je u ušima. „Prijatelji se ne žele više sa mnom igrati. Neće se sa mnom više nikad igrati. Bit ću uvijek sam.“ Bivao je sve tužniji i tužniji.
Pokunjeno je lutao šumom. Sklupčao se uz korijenje drveta i plakao, plakao, pokrivajući šapicama oči.
Tužan si, Žiriću, što je bilo? Žirić jednim okom proviri i spazi Srnicu koja ga je promatrala toplim pogledom. Sto mu žirića i oraščića! Želiš li mi reći što se zbilo? Ponovno ga upita Srnica. Žirić se malko nasmiješi ispriča Srnici što je učinio. Ispriča joj kako se naljutio jer nije uspio pobijediti. I sad je sam. Nitko se više s njim ne želi igrati.
A ti? Što ti želiš? Srnica skrbno nastavi razgovor. Želio bih se igrati s prijateljima. Više od svega, želio bih se vratiti prijateljima – promuca vjeverić i šapicama skrije lice. Ali oni ne žele mene. Rekli su da se više neće sa mnom igrati. Pokvario sam im igru. Pogubio domino. I sad više ne mogu ništa.
Što je bilo ne može promijeniti. Ali imaš mogućnost to isprviti. Dakako, Žiriću, ako ti je to važno. Doista se želiš vratiti prijateljima? Pa naravno da želim! Potvrdi Žirić – Misliš li da će me oni ponovno prihvatiti? Dođi sa mnom, pa ćemo zajedno vidjeti što se da učiniti. Hoćeš li? Hoću prošapće Žirić nevoljko ustajući. Srnica prozbori – Razmisli, što si spreman sada učiniti da se opet igraš s prijateljima? Pa, pa…Mogao bih pokušati pronaći izgubljene domino-pločice i vratiti ih prijateljima – odvrati vjeverić.
I tako krenuše Žirić i Srnica u potragu za dominama. Žirić je bivao sve življi. I osjećao se mnogo bolje. Nekoliko je puta zakovitlao repom. Traženje razbacanog domina išlo mu je sjajno. Čak ga je i zabavljalo.
Ali što s pločicama iz potočića? Kako će njih dohvatiti? No u pomoć mu je priskočio žapčić Zelenkrakić koji je upravo vježbao svoje skokove.
Kre, kre, tražiš me? Zapita žabac. Molim te, žapčiću, hoćeš li mi dohvatiti onaj domino? Za traženje u vodi pravi sam stručnjak. Kre, kre – gledaj me! Odvrati Zelenkrakić, ponosno se šepireći na kamenu. Pljus, pljus! U tili se čas žabac vratio s traženim pločicama. Kre, kre, to je sve? Hvala ti, Zelenkrakiću! Odvrati vjeverić. Takav sam! Volim pomoći! – dobaci žabac i pljusne opet u bistru vodu.
Eto, vidiš, Žiriću. Kad jasno znaš što želiš i odlučiš to ostvariti, naći ćeš za to i načina – progovori Srnica. A sad idem. Već sam se dugo zadržala. Sretno, Žiriću! I upamti – ti možeš izabrati hoćeš li se naljutiti ili nećeš i onda kad i nije onako kako želiš da bude – dometne Srnica i dostojanstveno se korakom otputi u šumu.
Bok, Srnice, hvala ti! – dobaci Žirić, već sasvim dobro raspoložen. Vjeverić je Žirić, skakućući naokolo i verući se po granama, dozivao prijatelje: Hej! Heej! Kesteenkaa! Skoočkoo! Griickoo! Gdjee stee?
I našao ih je. Prijatelji su upravo u hladu ozelenjela kestena objedovali šumske plodove. Žirić skoči među njih. Primate li me. Neću se ljutiti kad ne pobijedim. Želio bih se družiti s vama! Eto, obećajem, ubuduće ću se bolje ponašati. Neću se ljutiti kad ne pobijedim. Želio bih se družiti s vama! Ok? I domino sam skupio, i lješnjake, i jagode – odrecitirao je Žirić kao navijen. OK! Drago nam je da si opet tu – odgovori društvance složno. A sad, klopa, prijatelji!
Cijelo su se poslijepodne igrali igara raznih. I smijali mnogo. Gubili su i pobjeđivali svi. Jedanput jedan, drugi put drugi, treći i tako redom. I Žirić s njima – ne ljuteći se. Uvijek radosno. Važno je u igri sudjelovati i biti s prijateljima. Nema pobjednika i gubitnika – tko se vedro igra, taj stvarno i dobiva.
Vraćajući se s prijateljima zajedno kući, Žirić se osjećao istinski sretnim. Igru nastavljamo sutra! Bok!
Hop, hop, skok po skok, s grane na granu, hop, hop…skakutao je Žirić i eto ga u domu svom. Promatrajući treperenje mjesečine u lišću, vjeverić je Žirić usnuo i sanjao o…..
To najbolje znaš ti!
Iz zbirke priča za djecu „Kakav će ti biti dan, odlučiti možeš sam!“ autorice Sanje Brbore.
Autorica zbirke priča „Kakav će ti biti dan, odlučiti možeš sam!“ poticaj za pisanje pronašla je u Teoriji izbora Williama Glassera. Teorija izbora je teorija koja znanstveno objašnjava naše ponašanje. Teorija izbora tumači da su sva naša ponašanja naš izbor kojim u datom trenutku najbolje zadovoljavamo jednu ili više osnovnih potreba.
Koje potrebe ima čovjek? Na jednoj su strani potrebe za preživljavanjem (disati, piti, jesti….) a na drugoj su psihološke potrebe (ljubav i pripadanje, moć, sloboda i zabava). Sve potrebe su jednako važne i moraju biti zadovoljene da bismo se osjećali dobro. Najvažnija psihološka potreba je potreba za ljubavlju i pripadanjem. Bez ljubavi i pripadanja nećemo zadovoljiti ostale potrebe. Sjetite se Vjeverića Žirća iz priče, što je sve radio kako bi se ponovno igrao s prijateljima, kako bi zadovoljio potrebu za ljubavlju i pripadanjem. Još je bitno znati da u sadašnjosti možemo izabrati ponašanja kojima ćemo bolje nego ranije zadovoljavati potrebe. Uzaludno je baviti se prošlošću jer se ona ne može promijeniti. „Što je bilo, ne možeš promijeniti. Ali imaš mogućnost to ispraviti. Dakako, Žiriću, ako ti je to važno…Razmisli, što si spreman sad učiniti da se opet igraš s prijateljima.“ Žirić je bio motiviran za promjenu jer je bio uvjeren da mu sadašnje ponašanje (bacanje domina) ne daje ono što želi i vjerovao je da može izabrati drugo ponašanje da se približi prijateljima.
Ključna pitanja koja možete primijeniti u bilo kojoj situaciji i sami na sebi:
- Što želim? (želja)
- Što radim da dobijem to što želim? (radnja)
- Donosi li mi ono što radim to što želim? (evaluacija)
- Što još mogu učiniti (plan)
KAKAV ĆE TI BITI DAN ODLUČITI MOŽEŠ SAM!
Pripremila: pedagoginja Višnja Milačić Žurić, prof.
