Novosti

Svakodnevni boravak na svježem zraku ima pozitivan utjecaj na cjelokupan dječji organizam. Preporuča se boravak po svim vremenskim uvjetima, osim kada puše jak vjetar, pada jaka kiša ili je maglovito vrijeme.

Odjeću i obuću treba prilagoditi vremenskim uvjetima, uvijek djecu obucite onako kako biste obukli i sebe, da se osjećate ugodno i da vam nije prevruće ili prehladno.

Zimi je najbolje boraviti vani između 10 i 14 sati, dok ljeti treba izbjegavati izlazak od 10 do 16 sati zbog jačine sunca i UV zračenja.

POZITIVAN UTJECAJ BORAVKA NA OTVORENOM

ZDRAVLJE

Boravkom na svježem zraku djeca jačaju imunitet, postaju otpornija na različite bolesti, osobito zimi kad se najčešće javljaju respiratorne infekcije koje su u najvećoj mjeri izazvane boravkom u zatvorenim prostorima u kojima prevladava suh zrak, prepun prašine i mikroorganizama koji uzrokuju bolesti.

Kretanjem ili trčanjem na zraku "čiste" se dišni putevi.

Sunce također ima pozitivan utjecaj, podiže raspoloženje, te potiče proizvodnju vitamina D koji je vrlo bitan za izgradnju kostiju, poboljšava neuromišićne i imunološke funkcije organizma.

ZDRAVE NAVIKE

Usvajanje zdravih navika započinje u ranom djetinjstvu. Boravak na otvorenom potiče djecu na kretanje i bavljenje sportom koje se najčešće nastavlja i u odrasloj dobi.

MOTORIČKI RAZVOJ

Djeca vani skaču, penju se, trče, preskaču, te na taj način jačaju mišiće, vježbaju koordinaciju i motoriku.

KREATIVNOST I DRUŠTVENOST

Boravkom na svježem zraku proradi dječja mašta. Smišljaju nove igre i zadaju si nove izazove. Igrom najčešće dolaze u kontakt s drugom djecom, čime upoznaju nove prijatelje i vježbaju socijalne vještine (iako se još neko vrijeme moramo pridržavati mjera distanciranja kako bismo spriječili širenje koronavirusa).

Omogućite djeci što više vremena na otvorenom, dopustite im da se igraju, skaču, istražuju.

No nemojte ih zaboraviti zaštititi od sunca, na glavice im stavite kape ili šeširiće, te njihovu kožu zaštitite kremama s visokim zaštitnim faktorom.

ZDRAVSTVENA VODITELJICA
Josipa Mikulić, bacc.med.techn.

 

Vrijeme je sadnje povrtlarskih kultura i svaki djelić plodne zemlje valja iskoristiti za njihov uzgoj. Kako su u ovim posebnim uvjetima brojne aktivnosti u biogradskom dječjem vrtiću smanjene, njihovi djelatnici iskoristili su to kako bi u svom vrtu zasadili  i sezonsko povrće, jer prostor oko zgrade samog vrtića uređen je tako da uz cvijeće u njegovom prednjem djelu ima i dovoljno prostora za druge aktivnosti na zemlji, a njegovo oživljavanje intenzivnije je započelo tijekom 2018. godine.
Valja naglasiti da je tom prigodom  na natječaju koji je tada raspisala HRT-a u suradnji s Ministarstvom znanosti i obrazovanja a povodom obilježavanja 25. obljetnice emitiranje tv emisije „Najljepši školski vrt“ u kategoriji vrtića za najbolji početak uređenja predškolskog vrta pripao upravo biogradskom dječjem vrtiću. Ovo priznanje bio je ujedno i poticaj da se briga o vrtu ali i čitavom vrtićkom okruženju nastavi i oplemeni, što je i učinjeno. Zelenilo, trava i cvijeće krase ovu zgradu  a u zadnje vrijeme eto i pojačana „poljoprivredna“ aktivnost hvale vrijedna.
Ovo vrijeme upravo je idealno za sadnju u vrtu kažu djelatnici vrtića koji su se upustili u ovaj pothvat. Do sada su zasadili krastavce, rajčice, tikvice, paprike, selen a biti će i slasnih lubenica. Svo ovo zdravo i neprskano povrće biti će iskorišteno u vrtićkoj kuhinji u kojoj se i inače vodi posebna briga o prehrani najmlađih Biograđana. Polaznici vrtića jedva čekaju da se sve normalizira, te da se i oni pridruže ovim aktivnostima na otvorenom, kako bi što više vremena provodili opet zajedno  uz rad, edukaciju i druženje kako su i navikli. J.F.

View the embedded image gallery online at:
https://dv-biograd.hr/o-nama1/novosti#sigProId3a501febe5

 

U posljednjih, ako ne i većini, proteklih članaka objavljenih za roditelje kao podrška u ovim kriznim vremenima, često sam se osvrtala na to da roditelji vode računa o sebi, svom zdravlju i svojoj općoj dobrobiti govoreći da je to jedini način kako mogu olakšati i učiniti najbolje za svoju djecu. To se može činiti pomalo i sebičnim, brinući o sebi brinem o djetetu ali kad se pogleda malo dublje u prirodu odnosa roditelj – dijete, tada je jasno da dinamika tog odnosa nije tako jednostrana ni jednostavna. Često u tom odnosu treba znati postaviti granice, izraziti samoga sebe, čuti drugu stranu, dozvoliti drugoj strani samo da bude autentična... zvuči lako ali istovremeno traži slilno strpljenje, ljubav a ponekad i samokontrolu. Slažem se s općom postavkom da je za kvalitetu odnosa dvoje ljudi potrebno oboje, odnosno oboje su odgovorni za kvalitetu odnosa. To važi kad se radi o dvoje odraslih ljudi. Kad govorimo o odnosu dijete – odrasli, odgovornost za kvalitetu odnosa je uvijek na odraslom, bez izuzetka. Pti tome često roditelji prepuste odgovornost djeci, odnosno natovare im je na leđa niti svjesna što rade. Ljudi općenito, a roditelji naročito, imaju potrebu da su vrijedni ljudima tj. drugim osobama koje vole. Tada smo ispunjeni. U toj potrebi tj. želji da roditelj zadovolji svoju potrebu i bude vrijedan svome djetetu, roditelj krene raditi ono što djetetu najmanje treba – prestaje razlikovati dječje potrebe od dječjih želja. Potreba nije isto što i želja. Dijete ima potrebu, pored primarnih za hranom, snom, i potrebu za predvidljivom oklinom, kako fizičkom tako i socijalnom, potrebu da ga se vidi, prihvati baš takav kakav jest, da ga se vodi kroz djetinjstvo, da ga se čuje... Želja nije isto što i potreba, želja je kad želi npr. neku stvar, ili neku situaciju.... ono ima biti pravo ljuto i žalosno zbog toga što neće dobiti to što želi, ali najčešće je roditelj taj koji ne može biti s dječjom frustracijom i ljutnjom. Roditelji se počinju osjećati loše jer ne uspjevaju zadovoljiti svaku želju djeteta, njihova slika o njima samima kao roditeljima se ne uklapa u onaj ideal kojem teže i rade baš ono što djetetu ne treba, što nije njegova potreba – zadovoljavaju njegovu želju, ne zadovoljavaju njegovu potrebu da bude vođeno i na taj način uči o svijetu. Najčešći problemi današnjeg odgoja i pristupa djeci je taj što današnja djeca imaju previše onoga što im nije potrebno (ispunjene želje) a premalo onoga što ima je doista potrebno (zadovoljene potrebe). Ako se za zvijezde vodilje prihvate dječje želje, onda odgovornost za napredak ide u dječje ruke a to nije dobro. Traži se roditeljsko vodstvo. Kad roditelj ispunjava svaku dječju želju, tada se dijete druži sa osobama koje su tu samo radi njega, postaju njegovi instrumenti, nema odnosa i nema razvoja socijalne kompetencije, nema razvoja dječje samosvijesti. Kad roditelj kaže „NE“, tada dijete uči i da druga osoba ima svoje potrebe, osjećaje, jednostavno da postoji. Kad kažemo NE dječjoj želji, otvaramo mogućnost da mu kažemo DA njegovoj potrebi. Za primjer, djeca od rane dobi žele učiniti stvari sami za sebe, to je u skladu s njihovim razvojnim potrebama, na taj način razvijaju svoje kompetencije a prvenstveno vjerovanje koje će kasnije kroz cijeli život nositi sa sobom a to je vjerovanje „JA MOGU!“ Ponekad djeca dožive frustraciju u tome dok pokušavaju navući jaknu sami na sebe, obuti se... neka reagiraju burno nakon par neuspjelih pokušaja... Ono što suvremeni roditelj najčešće učini je da kaže „Ma pusti, ja ću!“. Roditelj to radi iz svoje potrebe da bude super-roditelj, da sve stigne, na još jednu aktivnost, da njegovo dijete ne bude frustrirano, da izgleda uredno, pristojono i čisto, jer negdje se razvila kolektivna svijest o tome kako dijete treba izgledati iako to nije u skladu s djetetovim potrebama ni dobrobiti. S druge strane, roditelj na taj način šalje djetetu poruku „NE MOŽEŠ!“, koju djete prihvaća kao svoju istinu jer je premalo da bi poznavalo sebe i svijet oko sebe i odustaje, odustaje od sebe, svojih potreba, svoj bića, svoje samosvijesti i svoje komeptencije, postaje instrument u roditeljskim rukama. Smatra se da takvo vjerovanje stvoreno u ranoj dobi stoji u pozadini kasnijeg razvoja depresivnih poremećaja u odrasloj dobi.

Da bi djetetu rekli pravo „DA!“, moramo naučiti kao odrasli ponekad reći „NE!“ Ono pravo „DA!“ je kad mu svojim ponašanjem i postupcima dozvolimo da bude takvo kakvo je sa svim svojim emocijama, nagonima, potrebama, interesima, znatiželjmo. To znači kad ih nešto pitamo, zašutiti i čekati da nam odgovore, ne nuditi odgovore, ne požurivati ih, to znači dozvoliti im da sami jedu, oblače se, obujavu, pa nek i krivo naprave... ne prepravljati, ne požurivati. Tada dijete više nije instrument u našim rukama koje zadovoljava naše, roditeljske potrebe već je prihvaćeno, postaje osoba, sa svojim integritetom, sa svojom samosviješću. Tada imamo jedan odnos sa granicama, roditelj ima kapacitet za prihavtiti sebe a tek kad može prihvatiti sebe, tek tada može prhvatiti i svoje dijete, baš takvo kakvo jest. Otud tolika potreba da roditelji brinu o sebi, svom osobnom rastu i razvoju, o svojoj dobrobiti, o svojim granicama i potrebama – što će bolje poznavati i prihvaćati sebe, to će imati veći kapacitet za prihvatiti i dijete takvo kakvo jest a to je jedini put zdravog i cjelovitog razvoja djeteta. Tada je to cjelovit odnos, odnos u kojem će ponekad biti sukoba, i to je u redu! Ne treba se roditelj bojati sukoba ni izbjegavati ih, sukob je prilika da se unese balans, postave granice, učvrsti odnos, prilika da dijete razvija svoje socijalne kompetencije, svoj osjećaj samosvijesti. To je onda odnos, ne odnos u kojem je dijete ili odrasli instrument onog drugog već kvalitetan, ravnopravan i poticajan odnos.

 

Za svu potrebnu psihološku pomoć i savjetovanje, slobodno se obratite na 0911836902!

 

Vaša psihologinja Andrijana Dominis, prof.

 

Sukladno  uputama HZJZ i MZO vezano za povoljnu epidemiološku  situaciju,  Dječji vrtić " Biograd" od 25. svibnja 2020. godine,omogućio je povratak sve upisane  djece u redovne  programe ( osim bolesne djece).

Međunarodni dan obitelji proglasili su Ujedinjeni narodi 15. svibnja 1989. godine. Prvi put u svijetu taj dan obilježen je 1994. godine, pod sloganom „Da obiteljski dan ne čine stvari, nego srdačni odnosi roditelja i djece. Cilj obilježavanja dana obitelji jest naglasiti važnost obitelji kao kamena temeljca društva. Prilika je to za podizanje svijesti javnosti o važnosti dostojnog položaja obitelji u društvu, promicanju potpore obitelji i važnosti obiteljskih vrijednosti.

Prošle godine Međunarodni dan obilježavali smo cijeli tjedan u Vrtiću raznim događanjima, predavanjima, radionicama za roditelje i djecu, izletom djece, roditelja i odgojitelja, igrom roditelja i djece u grupi…..

Budući nas je ove godine spriječila pandemija u zajedničkom druženju i obilježavanju dana obitelji a vezala nas za Internet, ovim putem prenosim vam dio o suvremenom pristupu odgoju iz Programa radionica za roditelje „Rastimo zajedno“.

Postoje brojene definicije obitelji, bez obzira na sve definicije obitelji, svim obiteljima zajednička je ljubav i dobrobit djeteta.

Suvremena istraživanja razvoja djece i odnosa djece i roditelja pokazuju da su određeni načini roditeljskog ponašanja i odnosa prema djetetu povezani s djetetovom dobrobiti i razvojem. Tako se pokazalo da primjerice roditeljska toplina i uključenost, određivanje granica uz podršku djetetove autonomije podupiru djetetovu dobrobit i razvoj, dok roditeljska hladnoća, kontrola ili izostanak granica i strukture narušavaju djetetovu dobrobit i razvoj.

 

Osim psihologijskih istraživanja, o poželjnom i nepoželjnom odnosu odraslih prema djeci govori i Konvencija UN-a o pravima djeteta. Odatle i dolazi termin „Najbolji interes djeteta“ koji označava ono što je na dobrobit djeteta i njegovog razvoja. Konvencija UN-a o pravima djeteta svakom djetetu jamči pravo na uzimanje u obzir njegovog mišljenja o stvarima koje ga se tiču, na sigurnost i zaštitu od nasilja, na obrazovanje te mnoga druga prava. Poštivanje ljudskih prava djeteta predstavlja vrijednost za koju smo se kao društvo opredijelili. Uz pravo djeteta na poticajno, podražavajuće i nenasilno roditeljstvo, roditelji imaju i pravo na podršku u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti. Jedan takav oblik podrške upravo su UNICEF radionice za roditelje „Rastimo zajedno“ koje u našem Vrtiću provodim 10 godina.

 

U nastavku donosim posebno korisne smjernice za rad s djecom pod nazivom „Četiri stupa roditeljstva u najboljem interesu djeteta“ koja su temelj zdravog odnosa s djecom.

 

1.Brižno ponašanje

Prvi stup roditeljstva odnosi se na ponašanja roditelja koja odgovaraju na djetetovu potrebu za ljubavi, emocionalnom toplinom, sigurnošću, pripadanjem, povezanošću, prihvaćanjem. Dijete treba brižno ponašanje roditelja kao sigurnu bazu iz koje može istraživati svijet i u koju se može vratiti kada osjeti umor, zabrinutost ili tugu.

To od roditelja traži osjetljivost na poruke djeteta i primjereno odgovaranje na njih, pokazivanje topline i ljubavi, pružanje utjehe i zaštite, prihvaćanje djeteta i davanje podrške. Roditelj može djetetu pokazivati naklonost i radost, utješiti ga kada je tužno ili potreseno, razgovarati s njim o onome što ga brine, održavati pozitivno emocionalno okruženje u domu te djetetu pružiti sigurnost.

Dosljedno pružanje emocionalne topline i dosljedno odgovaranje na potrebe djeteta predstavlja temelj za razvoj sigurne, stabilne i emocionalno tople veze s roditeljem. Takva veza osigurava da su djetetove emocionalne potrebe zadovoljene i da se dijete osjeća vrijednim i prihvaćenim.

 

2.Struktura i vođenje

Drugi stup roditeljstva odgovara na djetetovu potrebu za sigurnošću, predvidivošću i kompetentnošću.

Struktura se odnosi na prostor, vrijeme i usmjeravanje djetetovog ponašanja.

Strukturirani prostor je siguran prostor u kojem je dijete zaštićeno od opasnosti koje ga mogu ugrožavati kako u vlastitom domu tako i izvan njega. Osim toga, malom djetetu važno je da se raspored u poznatom prostoru ne mijenja.

Strukturirano vrijeme i aktivnosti podrazumijevaju uredan (ali ne krut) svakodnevni raspored s redovitim vremenom i obrascima obiteljskih aktivnosti. Rutina i predvidivost malom djetetu pruža osjećaj sigurnosti. Istovremeno, važna je i fleksibilnost koja omogućuje da se rutina prilagodi trenutačnim potrebama djeteta (npr. ne budimo dijete da bi pojelo užinu). Fleksibilnost u strukturiranju vremena također omogućuju sve više dogovaranja s djetetom što je ono starije i zrelije.

Strukturu čine i granice prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja te drugi načini vođenja i usmjeravanja djeteta kao što su izražavanje očekivanja ili objašnjavanje zahtjeva. To djetetu omogućava da nauči samo upravljati svojim ponašanjem. Roditelj je djetetu uzor prikladnog ponašanja i izražavanja emocija te odnošenja prema drugim osobama. Od njega dijete uči i razvija vlastite moralne vrijednosti, rješavanje sukoba i prosocijalna ponašanja. Kako bi se to postiglo, roditelj pomaže djetetu da razumije što je, a što nije prihvatljivo te postaviti razumne i primjerene granice i očekivanja. Pri tom je važno uzimati u obzir djetetovo mišljenje te ga usmjeravati na pozitivan način, pružanjem smislenih objašnjenja, bez tjelesnog i psihičkog nasilja.

 

3.Uvažavanje ili priznavanje djeteta kao osobe

Treći stup roditeljstva odgovara na potrebu i pravo djeteta da ga se vidi, čuje i poštuje kao osobu – s vlastitim shvaćanjima, idejama, planovima, preferencijama i ljudskim dostojanstvom. Dakle, odnosi se na uvažavanje djeteta kao osobe. Ova potreba djeteta često je bila zanemarena u tradicionalnom odgoju.

Za razvoj djetetove samosvijesti potrebno je da roditelj primijeti, prepozna i na neki način, potvrdi djetetov osobni doživljaj (npr. „Vidim da voliš čeprkati štapićem po blatu.“; „Tužan si jer se izgubila igračka.“, „Brine te kad će doći tata.“)

To podrazumijeva posvećivanje vremena i pažnje te pokazivanje zanimanja za svakodnevne aktivnosti i iskustva djeteta (npr. što dijete voli i ne voli raditi, kako se osjeća, što ga brine, plaši, veseli ili oduševljava). Sve to ponajprije zahtijeva da roditelj sluša dijete, pokuša razumjeti njegovo gledište, a kod neke djece i da pomogne djetetu izraziti svoje misli i osjećaje. Kad roditelj pokazuje da mu je važno čuti i razumjeti kako se dijete stvarno osjeća i što misli, onda dijete doživljava da je vrijedno takvo kakvo je.

Uvažavanje djeteta kao osobe podrazumijeva i to da roditelj vodi računa o djetetovom mišljenju prilikom donošenja odluka koje se tiču djeteta i obitelji.

 

4.Osnaživanje ili omogućavanje osnaživanja djeteta

Četvrti stup roditeljstva odgovara na djetetovu potrebu za osjećajem osobne kontrole, kompetentnosti i sposobnosti utjecaja na druge ljude i svijet oko sebe. Drugim riječima, osnaživanje se odnosi na roditeljevu potporu djetetovoj autonomiji.

To zahtijeva roditeljsku osjetljivost, otvorenost za djetetov utjecaj i uzajamnu suradnju (Npr. Tamo mi pokazuješ prstom – ti bi nam upalila svjetlo – dići ću te da dosegneš. ). Roditelji podupiru djetetove jake strane, hrabre dijete i izražavaju povjerenje u djetetove sposobnosti, slijede i podržavaju djetetove inicijative.

Roditelj osnažuje dijete kad slijedi s interesom djetetovu ideju, pridružuje se njegovoj aktivnosti ako mu dijete dopusti te se suzdrži od vođenja i pomaganja ako dijete može samo provesti svoj naum. Kad dijete krene u ostvarivanje neke svoje zamisli (npr. uzeti čašu vode, odnijeti tanjur mami, razgledati neku zanimljivu spravu) umjesto: „Razbit ćeš“, „Pokvarit ćeš“, „Porezat ćeš se“, „Past ćeš“, „Evo vidiš da ne možeš“, roditelji ga mogu osnažiti riječima: „O, to izgleda zanimljivo“, „Jesi li otkrila gdje se to otvara?“, „Ti to jako pažljivo i polako nosiš“, „Pa ti bi već htio naučiti kako se to radi“.

Osim toga, roditelji mogu stvarati prilike u kojima dijete uči i stječe nova iskustva. To uključuje proširivanje djetetovog iskustva i upoznavanje djeteta sa svijetom, odgovaranje na djetetova pitanja, podržavanje igre i omogućavanje djetetu da doživi uspjeh

Kad prepoznaju da svojom aktivnošću mogu utjecati na okolinu djeca stječu osjećaj djelotvornosti koji ih ohrabruje da budu aktivna i djeluju u skladu sa svojim potrebama i u novim situacijama. S druge strane, ako dijete nikad nije uspješno u pokušajima da utječe na svoju okolinu, može postati pasivno i povući se.

Dok podupiru sve veću samostalnost svog djeteta koje raste roditelji ne bi smjeli zaboraviti da razvoj nije pravocrtan. Dijete može ponekad pokazivati potrebu za autonomijom, a onda opet potrebu za većom blizinom i zaštitom roditelja (npr. kad se ujutro trudi samo obuti cipele, a popodne kad roditelj dođe po njega u vrtić želi da mu ih roditelj obuje).

Izvor: Interni materijali za provođenje radionica za roditelje „Rastimo zajedno“.

 

Poučna priča za kraj

Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan, i nađe svog petogodišnjeg sina kako ga čeka na vratima.

- Tata, smijem li te nešto pitati? – reče sin.

- Naravno, sine, reci, što je?

- Tata, koliko ti zarađuješ na sat? – nastavi sin.

- Što te briga koliko zarađujem, zašto me to pitaš? – uzvrati otac prilično nestrpljivo.

- Pa, samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?

- ‘Ajd’, dobro, ako te već tako jako zanima, zarađujem 50 dolara na sat.

- Oh – odgovori dječak spuštene glave, a onda, nakon nekoliko trenutaka upita: – Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?

Otac se već prilično naljutio zbog takvih sinovljevih besmislica, pa reče: - Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu glupost, okreni se i idi pravo u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje ludorije!

Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.

Čovjek je, već krajnje iscrpljen, postao još ljući zbog takvih dječakovih nepotrebnih pitanja… Mislio je: – Kako se samo usuđuje pitati takva pitanja, samo da bi dobio novac?

Nakon nekog vremena malo se smirio pa pomislio: - Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara… Stvarno ne pita često i ne traži novac…

Otišao je do dječakove sobe i otvorio vrata.

- Jesi zaspao, sine? – upitao je.

- Nisam, tata, budan sam – odgovori dječak.

- Razmišljao sam… Možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.

Dječak se uspravio, smiješeći se.

- Oh, hvala ti, tata! – povikao je.

Tada je, posegnuvši ispod jastuka, izvukao snop zgužvanih novčanica.

Kad je otac vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti.

Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.

- Zašto si tražio još novca kad ga već imaš? – planu otac.

- Zato što nisam imao dovoljno, tata, a sada imam! – odgovori dječak.

- Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra kući ranije. Želim večerati s tobom.

Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oproštaj.

 

SRETAN VAM MEĐUNARODNI DAN OBITELJI!

Pripremila pedagoginja Višnja Milačić Žurić, prof.

 

Kako smo proveli Međunarodni dan obitelji prošle godine prisjetite se u fotogaleriji.

View the embedded image gallery online at:
https://dv-biograd.hr/o-nama1/novosti#sigProId7cd09e5f36

Ljeto je. Podne. Sunce je u zenitu i prži svom žestinom. Čak ni stoljetna stabla ne pružaju dostatnu zaštitu od sparine i žege. Svi su se stanovnici zavukli u svoje nastambe. Sv je dremljivo i tromo. I ptice su zamukle. Tek neumorni cvrčci jednoliko cvrče svoju pjesmu ljetnu.

Iznenadnu tišinu presiječe potmulo lupanje. Ljutit i razdražen medvjedić Mirko nezaustavljivom se silinom okomio na drveće. Uništavao ga je čime je stigao. I kamenjem i drvenim motkama i golim rukama. Čupao je mlada stabalca i bilje. Premda nije bio osobito krupne građe, činilo se da posjeduje snagu prirodne katastrofe. Područje na kojemu je iskalio svoj bijes izgledalo je opustošeno kao nakon strašna nevremena.

Lomeći tako sve pred sobom, stigao je i do Srničine kuće. Začuvši prodornu buku, Srnica iziđe. Mirko, prestani! Dosta! Što to činiš!? Mirko je u naletu bijesa nije mogao čuti. Njegovo je lice bilo posve iskrivljeno unutarnjim grčem, a tijelo mu se treslo. Mirko, dosta! – ponovi Srnica, za nju neobično povišenim tonom.

Mirko je još neko vrijeme divljao, a onda odjednom kao da mu je ponestalo snage. Oblak ljutnje i bijesa ispraznio se. Iscrpljen divljanjem i vrućinom, bacio se na zemlju. Srnica ga je nijemo promatrala. Kad joj se učinilo da se dovoljno ispuhao, izravno mu se obrati: Mirko, željela bih s tobom malo popričati. Želiš li, možemo otvoreno razgovarati. Ja te neću kritizirati niti propovijedati….

Razmislivši o Srničinu prijedlogu, Mirko pristane na razgovor. Zaista mi je drago što želiš sa mnom porazgovarati. A možeš li mi reći što se zapravo dogodilo? – upita Srnica. Pa…ne znam…uporno sam pokušavao napraviti drveni brodić. Stalno mi se raspadao. Nisam ga nikako uspijevao zalijepiti. Sve je kriv onaj moj brat što nije nabavio pravo ljepilo. A onda mi se još i rugao da sam smotan i da mi ništa ne ide. I ne znam kako, jednostavno mi je došlo…Kao da je u mene ušao neki vrag…Mmm, vrag, kažeš – sa zanimanjem ponovi Srnica. A što misliš, tko je toga vraga pustio? Kako je upao? Je li kucao: Dobar dan, Mirko, eto mene?....

Mirko, još uvijek uznemiren, smješkajući se odgovori – Ma ne, nije bilo vraga…Ne znam, zbunjen sam…

Dobro. I kako to objašnjavaš? Pa bio sam užasno ljut. Veliš – ljutit. Opiši mi, molim te, kako si se još osjećao? Da ti pravo rečem – ne znam! Nisam se nikako osjećao. Onda zastane pa doda – Ne, čini mi se da sam se grozno osjećao. Još me uvijek boli želudac…Fuj!

Želiš li se i dalje tako osjećati? Mirko je prostrijeli pogledom i dometne . Tko se na ovom svijetu želi grozno osjećati. Svašta! Što sve neću čuti! Ok, Mirko – pribrano odgovori Srnica – Kako bi se želio osjećati? Pa, dobro. Zadovoljno – to je bar jasno!

Je li ti divljanje po šumi i čupanje stabala pomoglo da se osjećaš dobro? Koristilo ti je da budeš zadovoljan? Ne pretjerano. Ali što sam drugo mogao učiniti? Ništa mi nije išlo kako hoću.

Mirko, zamisli što bi se dogodilo kad bi svi stanovnici svoje nezadovoljstvo iskazivali uništavanjem šume? Što bi se dogodilo da svi čupaju drveće i bilje kad im ne ide onako kako žele. Mirko duboko zamišljen odgovori – Brrr, Srnice, strah me je i pomisliti. Bilo bi sve tako pusto, ružno i tužno…

Onda, Mirko, ne misliš li da postoji i bolji način za rješavanje nezadovoljstva? Pa, ne znam – nesigurno će medo – Vjerojatno postoji. Nakon podulje stanke začuđeno upita – Hoćeš reći da sam imao i drugih mogućnosti? A što ti misliš o tome? – nastavi Srnica. Možda i jesam. Ali kad mi nešto ne ide i kad me gnjave, to me razbjesni!

Što misliš, o kome ovisi hoćeš li ti bjesnjeti ili nećeš? Mirko je slušao pitanje širom otvorenih očiju. Potom spusti pogled prema zemlji te, lagano čeprkajući požutjele travčice, upita – Želiš li reći da sam mogao i bez divljanja? Mislim da ispravno slutiš nastavi Srnica. A što se tebi čini?

Iskreno rečeno, sve me to pomalo zbunjuje. Eto, do sada bi me uvijek raspalilo kad ne bi išlo po mome. Tada bih počeo razbijati i uništavati što bih stigao, a na kraju bih se ja osjećao uništeno i slomljeno. A sad ispada kako nije nužno da baš tako i bude. Baš čudno, Srnice!?

Dragi Mirko, raduje me što si shvatio kako postoji i drugi način ponašanja – ohrabri ga Srnica. Onda, želiš li iskušati što novo? Pa volio bih! Imaš li zamisao kako bi to izgledalo? Sigurno bolje. Tko zna, ako budem strpljiv – poluglasno prozbori medo – možda uspijem načiniti brodić….

A ti bi to želio? Da, baš bih želio. Eto, odmah idem kući lijepiti brodić! Veselo uzvikne medo.

Ustajući, Mirko primijeti tužan šumski prizor i suoči se s posljedicama svoga divljanja. „Ne, ne želim to tako ostaviti!“ – reče u sebi i prione spašavanju onoga što se popraviti moglo. Stabalca iščupana s korijenjem ponovno posadi u zemlju, a slomljene grane odnese na šumsko odlagalište. Donese i vode pa zalije biljke da bolje rastu. Zadovoljno trljajući ruke prozbori: Eto tako, sad ću se vratiti doma završiti svoj posao oko brodića. Bit ću strpljiv i uporan. Sam ću sebi ponavljati „medo, ne ljuti se“, „medo, ne ljuti se – ljutnja ti ne pomaže“! Istoga dana u predvečerje, u trenucima kad se sunce spremalo na počinak, Mirko se zadovoljno igrao na obali jezera.

Pogađaš li čime?

(Iz zbirke priča za djecu „Kakav će ti biti dan, odlučiti možeš sam!“ autorice Sanje Brbore.)

 

Vježba za djecu

Dijete je u stojećem položaju, noge su blago raširene. Ruke su sklopljene ispred trbuha. Udahnemo i istodobno zavitlamo sklopljene ruke visoko iznad glave, tako da se blago nagnemo unatrag Izdahnemo i zavitlamo ruke unaprijed, kao da cijepamo drva. Pri tom glasno uskliknemo: „ha!“

Ponavljamo vježbu pet do deset puta.

Vježba će pomoći djetetu da se oslobodi ljutnje ili agresivnosti.

Ovu vježbu kao i druge vježbe i igre opuštanja za djecu možete pronaći u priručniku „Putovanje u tišinu“ Renata Srebot i Kristina Menih.

 

Savjeti za roditelje

S aspekta realitete terapije možemo reći da je uzrok ljutnje nezadovoljavanje jedne ili više psiholoških potreba. Medvjedić Mirko imao je nezadovoljenu potrebu za moći, koja je bila povezana s neuspjehom da napravi drveni brodić. Upravo mu je ljutnja dala iluziju moći. Međutim Iz priče vidimo kako je ljutnja postala problem jer je eskalirala u agresivno ponašanje. Tanka je linija između ljutnje i agresije ali one nisu istoznačnice. Ljutnja je osjećaj, a agresija je ponašanje, pokušaj da se nešto uništi, nekoga ozlijedi. Dijete ima pravo na osjećaj ljutnje, stoga mu nećemo govoriti „Nemoj se ljutiti“, već ćemo pomoći djetetu da prepozna osjećaj riječima „Ovo te ljuti“, te predložiti djetetu prihvatljiv način izražavanja ljutnje kao npr. vožnju bicikla, trčanje, udaranje u boksačku vreću…. A oko ponašanja se dogovaramo, odnosno unaprijed izričemo pravila, postavljamo granice djetetu.

Roditelji se najčešće teško nose s emocijom ljutnje kod djeteta, počinju se kod roditelja javljati snažne emocije. Odnosno javlja se neka lančana reakcija, odjednom se ljutnja polako budi kod svih članova obitelji. Kako bi prekinuli taj začarani krug ljutnje važno da roditelj prvo izregulira svoje emocije kako bi mogao pomoći djetetu. Dakle, da bi pomogli djetetu da se nosi s ljutnjom jako je važno da vi ostanete smireni. Naravno da to nije uvijek lako, ako vidite da gubite kontrolu maknite se iz situacije na par minuta. Poslije možete razgovarati s djetetom ili možete pročitati priču koja je prožeta sličnim događajem, pa će se dijete poistovjetiti s likom. Djeca se najbolje poistovjećuju s likovima životinja u priči. Kad se dijete usredotoči na životinju iz priče koja proživljava slično ljutnju, neće se osjećati da je samo, već će kroz primjerenu komunikaciju životinja u priči naučiti kako izražavati svoje osjećaje. Obično su to u priči mudre životinje koje podržavaju, ohrabruju, pomažu drugoj životinji prepoznati emociju koja se pojavljuje te daju korisne savjete. To su dobri primjeri komunikacije kojom se gradi odnos, a to je potrebno da ostvari svaki roditelj s djetetom. Ništa nije vrijednije za naš odnos s djetetom koliko trajni rad na poboljšavanju i održavanju dobrih odnosa.

 

Vaša pedagoginja Višnja Milačić Žurić, prof.

 

Ako trebate preporuku za slikovnice o nošenju s emocijama slobodno mi se obratiti na e-mail adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. Jer dobro odabrana slikovnica može pomoći djetetu da se nosi s naizgled nepremostivom emocionalnom situacijom.

Dječji vrtić u Biogradu na Moru počeo je sa radom 1975. godine pod nazivom: Predškolska radna organizacija Miro i Rudolf Jelenković.

INFO

DJEČJI VRTIĆ "BIOGRAD" BIOGRAD NA MORU

Adresa: Marina Držića 1, Biograd na Moru

Tel / fax: 023/386-128

Tel: 023/383-305

Mob: 099/282-8759

OIB: 60175705264

e-mail: djecji.vrtic.biograd@gmail.com

IZJAVA O ZAŠTITI PRIVATNOSTI I SIGURNOSTI OSOBNIH PODATAKA