Novosti

Poligoni nam pomažu razvijati motoričke sposobnosti (snagu, brzinu, ravnotežu i koordinaciju), a utječu i na senzorički sustav. Pomažu nam regulirati se, pronaći način kako usmjeriti sva svoja osjetila i biti koncentriran na zadatke koji nam slijede. Poligoni se mogu provesti na zabavan i dinamičan način čak i u malom prostoru. Malen, zatvoren prostor ne mora nas ograničavati, moramo mu se samo prilagoditi, dodati mu zanimljivu priču, odrediti uloge i zabavi nema kraja. Napravite poligon u stanu ili kući, natječite se, vježbajte, pustite mašti na volju i zabavite se.

  • Stolice posložite i provlačite se ispod njih kao vojnik.
  • Krep trakom ili papirom napravite linije, točke po kojima ćete hodati i/ili skakati.
  • Iskoristite konop, hodajte po njemu (pazite na krokodile u rijeci).
  • Rukama gurajte zid (dlanove držite u ravnini ramena).
  • Jedna od točaka može biti mjesto gdje ćete postaviti papire u boji i pronaći odgovarajuće predmete u tim bojama i spariti ih (npr. kocke, jastuke, čarape).
  • Imitirajte hod životinja (rak, medvjed, pauk, slon, zmija, zec, tigar, žaba…).
  • Ukoliko imate kauč s jastucima, od njih napravite rampu za penjanje.
  • Isti jastuci vam mogu poslužiti za “sendvič” (Stavite dijete između 2 jastuka i stisnite ga dajući mu duboki pritisak. Ova aktivnost djeluje umirujuće.)
  • Sjedeći na lopti, nogama prebacujte plišane igračke s lijeva na desno i obrnuto.
  • U košari ili na deki dijete vucite kroz stan, a dijete treba usput skupiti različite predmete. Dijete može i sam gurati košaru te skupljati predmete koji mu se nađu na putu. Vježbajte brojiti koliko ste predmeta prikupili, opišite ih.

POLIGON ZA PAMETNE GLAVICE

Primjeri poligona za učenje motoričkih sposobnosti i njihov razvoj kroz određene uloge kako bi se djeci učenje predstavilo na zabavan način, a mogu se vrlo lako provoditi doma.

Razvoj koordinacije cijelog tijela:

  • kotrljanja po uzdužnoj osi, dijete („palačinke“)
  • bočno četveronožno hodanje („stolić“)
  • sunožni skokovi s promjenama smjera kretanja, naprijed, lijevo, desno („vrapčić“)
  • guranje švedskog sanduka, dijete može gurati kutiju sa igračkama („najjače dijete na svijetu“)
  • gađanje lopte u gol, koš za smeće vam može poslužiti kao gol(„otvaramo kuću punu slatkiša“).

Razvoj izdržljivosti:

  • trčanje po liniji („balerina“),
  • trčanje slaloma između stolica („skijanje u planinama“),
  • trčanje unatrag („ptica Trkačica“)
  • trčanje po označenom prostoru s okretom za 360̊(„čudnovati atletičar“)

 

 Radna terapeutkinja Petra Vidović, Bacc.therap.occup.

 

Senzorna igra i istraživanje važni su za djetetov razvoj, jer ona se na taj način uče senzornoj integraciji te kako stvari oko nas funkcioniraju.

Senzorna integracija je proces tijekom kojeg u dječji mozak dolaze senzorne, odnosno osjetilne informacije iz naših osjetila, a to su vid, sluh, dodir, okus, njuh. Dolaze putem moždanih živaca te se zatim obrađuju tako da im damo smisao i onda na njih možemo odgovoriti nekom aktivnošću.

Sve do dobi od sedam godina, mozak je primarno aparat za senzornu obradu. To znači da on nešto osjeća i direktno iz osjeta dobiva značenje. Malo dijete ne razmišlja puno o stvarima oko sebe –usmjereno je da ih osjeti i da se kreće s obzirom na te osjete.

Njegovi prilagođeni odgovori su više mišićni ili motorički nego mentalni. Tako se prvih sedam godina života naziva razdobljem senzomotoričkog razvoja. Kako dijete postaje starije, mentalni i socijalni odgovori zamjenjuju neke od ovih senzomotoričkih aktivnosti. Međutim, mentalno i socijalno funkcioniranje mozga zasniva se na senzomotoričkoj obradi. Integracija osjeta koja se pojavljuje u pokretima, govoru i igri osnova je kompleksnijoj integraciji osjeta koja je potrebna za čitanje, pisanje i dobro vladanje.

Želite li potaknuti senzornu integraciju kod svoje djece, dajte im da iskušaju što više različitih oblika, tekstura, stvari različite čvrstoće, boje, mirisa i zvuka.

Najveća greška senzorne igre je upravo ta što djetetu ponudimo previše opcija, a mala djeca nisu poznata po pažnji, strpljivosti i koncentraciji. Baš naprotiv, fokus na neki predmet mogu zadržati relativno kratko, a to se vrijeme dodatno skraćuje uvodeći u djetetov vidokrug puno dodatnih mogućnosti za igru i isprobavanje.

Dakle, želite li da vaše dijete isproba i detaljno prouči svaki senzorni materijal koji mu nudite, nudite mu predmet po predmet.

Neka se igra prvo s kuglicama vate i isproba sve mogućnosti igre. Kada djetetu ponestane ideja, pokažite mu još par mogućnosti za igru. Zatim mu ponudite praznu bocu vode napunjenu kamenčićima.

Potom neki grubo pleteni predmet, komad drveta, spužvastu lopticu, pa čak i različite vrste hrane (riža, brašno, grah, palenta,tjestenina)…imate stvarno širok izbor pred sobom.

Upamtite, svaki će predmet biti ipak najbolje proučen i istražen kada samo on bude u djetetovim rukama i kada samo on bude u vidokrugu. Previše izbora remeti dječju koncentraciju i narušava kreativnost te istraživački duh. Dijete ne obraća pažnju na sitne detalje i mogućnosti svakog pojedinog predmeta već se usredotočuje na to da odjedanput pregleda sve, nakon čega želi još, a stare stvari mu više ne mogu pobuditi interes.

Radna terapeutkinja Petra Vidović, Bacc. therap. occup

 

Pandemija korona virusa uzrokovala je zatvaranje vrtića, no to nas nije spriječilo da ostanemo u kontaktu s našom djecom i roditeljima. Novonastala situacija tražila je od nas da se prilagodimo, upotrijebimo sva svoja znanja i budemo profesionalni. Cilj nam je bio da roditelji što kvalitetnije provedu slobodno vrijeme s djecom te da ostanemo povezani. Novi načini komunikacije postale su Viber/WhatsApp grupe, FB stranica Vrtića te web stranica Vrtića. Roditeljima više nije bio problem kako doći do slobodnog vremena već kako u novonastaloj situaciji koja je donijela neke nove probleme, brige, neizvjesnosti, napetosti, organizirati slobodno vrijeme s djecom da bude korisno i pozitivno. Kvalitetno organizirano slobodno vrijeme pomaže u razvijanju dodatnih kompetencija djeca ali i smanjenju nepoželjnog ponašanja djece, koja su u doba izolacije češća jer djeca već samu nemogućnost druženja s vršnjacima doživljavaju kao kaznu što se manifestira nepoželjnim ponašanjem. Naša profesionalna i osobna dužnost jest ponuditi roditeljima aktivnosti za djecu kako bi oni mogli obogatiti djetetovo iskustvo, a posredno utjecati na cjelovit razvoj djeteta. Odgojitelji svakodnevno roditeljima šalju razvojno primjerene aktivnosti za djecu koje su usmjerene na razvoj socio-emocionalnih kompetencija, komunikacijskih vještina, poticanje zajedništva s obitelji, jačanje obiteljske kohezivnosti. Aktivnosti i igre osim što su prožete zabavnim elementima imaju i odgojno-obrazovnu vrijednost. Nastoji se aktivnostima pokriti sva područja razvoja te su aktivnosti raspodijeljene prema dobi. Izrađuju se i individualne aktivnosti za djecu za koju je to potrebno. Roditelje se potiče da djeca sama izaberu ponuđene im aktivnosti, da se odvijaju slobodno, spontano i namjerno. Jer temeljno obilježje slobodnog vremena jest slobodno bavljenje aktivnostima bez prisile. Najvažnija poruka koju smo htjeli poslati roditeljima jest da uživaju s djetetom, ohrabruju dijete da teži aktivnostima koje voli i da gledaju na proces a ne rezultat. Dijete nije projekt, već ljudsko biće s kojim živimo, ono treba zainteresiranu osobu za njihov svijet koja je isto tako spremana podijeliti svoje vlastite doživljaje.

Odgojiteljima su u grupu stizale pozitivne povratne informacije roditelja te zadovoljna dječja lica na fotografijama, kao i video zapisi kreativnih i zabavnih aktivnosti roditelja i djece.

Osluškujući roditelje i njihove interese i potrebe stručna služba vrtića zajedno s zdravstvenom voditeljicom i radnom terapeutkinjom bira teme za pisanje stručnih članaka koji se objavljuju na web stranici Vrtića. Na FB stranici Vrtića objavljujemo svakodnevno zanimljive sadržaje za djecu, obilježavamo značajne datume, promišljeno odabiremo slikopriče, igrokaze, priče za laku noć, tjelovježbe, linkove za pristup kvalitetnim sadržajima, priručnike, članke za osnaživanje roditelja u njihovoj roditeljskoj ulozi…

Nakon mjesec dana vrtića na daljinu proveli smo online anonimni anketni upitnik za roditelje s ciljem da se utvrdi zadovoljstvo roditelja s vrtićem na daljinu.

Anketu je ispunilo 38% roditelja od ukupnog broja upisane djece u vrtić. Upitnik se sastojao od 18 pitanja u formi procjena i pitanja otvorenog tipa. Na osnovu analize dobiveni su sljedeći podaci.

Najviše roditelja njih (86,30%) izjasnilo se da im se jako sviđa rad vrtića na daljinu putem Viber/WhatsApp grupe. Više od polovice roditelja (56,94%) potvrdilo kako djeca pokazuju interes za ponuđene aktivnosti te da često šalju djetetove radove odgojiteljima. Većina anketiranih roditelja njih (69,86%) navodi da im djeca uživaju u kreativnim aktivnostima, roditelji su također mišljenja kako su im najkorisniji materijali za rad s djecom kod kuće materijali za provođenje kreativnih aktivnosti, njih (80,82%). Odmah zatim slijede priče/slikovnice (60,27%), na što se i stavio naglasak u slanju materijala budući su knjižnice bile zatvorene. Zajedničkim čitanjem slikovnica jača se emocionalna povezanost djece i roditelja, a to je ono što kao stručnjaci znamo da djeca i roditelji trebaju sada. Od ukupnog broja anketiranih roditelja njih (98,63%) smatra da ponuđenih aktivnosti ima dovoljno. Većina anketiranih roditelja (68,18%) izjasnilo se da im se jako sviđaju objavne na našoj FB stranici Vrtića te njih (48,53%) da im se jako sviđaju objave na web stranici Vrtića. U većem postotku često prate objave na FB stranici vrtića njih (47,94%) za razliku od web stranice Vrtića koju često prati (21,92%) anketiranih roditelja. Najviše roditelja (83,56%) potvrdilo je kako su im stručni članci objavljeni na FB stranici Vrtića i web stranici Vrtića korisni. Na pitanje da li žele Online vrtić preko web stranice vrtića njih (61,97%) odgovorilo je ne, dok njih (29,58%) nije sigurno a (8,45%) želi. Na pitanje kakvu pomoć, prijedlog, savijete ili informaciju od stručnih djelatnika vrtića trebate a još uvijek niste dobili, roditelji su dali sjedeće komentare: [„Sve je u redu.“ ] => 2[„Više razgovora“] => 1 [„Premalo su roditelji zastupljeni i problemi koje su roditelji susreli se prelijevaju dalje na njih, nenamjerno“] => 1 [„Sve je u redu, tete su se dovoljno potrudile.“] => 1 [„Bilo bi lijepo ako imate pristup ponekoj kazališnoj predstavi on line, da dobijemo link. Ježurka ježić, na TVu od prije neki dan, bio je pun pogodak. Hvala“ ] => 1[„Sve smo dobili.“ ] => 1[„Sve smo dobili“] => 1[„Za sada je sve u redu.“] => 4[„Sve informacije dobijemo“] => 1[„Imam sve imnofmacije“] => 1[„Vise aktivnosti za predskolce“] => 1[-] => 4[„Ja sam jako zadovoljna i s ovim sto nam posalju“ 🥰] => 1

Na kraju upitnika roditelji su zamoljeni da napišu komentar odgojiteljima, stručnim suradnicima, zdravstvenoj voditeljici i ravnateljici vrtića na dosadašnji način rada za vrijeme pandemije Covid 19 virusom. [„Zadovoljna sam sa radom svih za vrijeme pandemije.. Isto tako se nadam da će ovo brzo završiti i da će se sve vratiti u normalu pa tako i rad vrtića..“ ] => 1 [„Zahvaljujemo na trudu svim odgojiteljima, suradnicima, zdravstvenoj voditeljici i ravnateljici vrtića što naša djeca nisu zapostavljena unatoč trenutnoj situaciji te nam na kvalitetan način omogućuju rad sa djecom od kuće.“ ] => [„Smatram da ste dobro odradili posao u ovom periodu! Cuvajte se svi i nadam se da ce ovo uskoro zavrsiti i da se vratimo u normalu!“] => 1 [„Sve je u redu.“ ] => 2[„Hvala na trudu“ ] => 1 [„Vrlo domišljato, kreativno i zabavno!“] => 1[„Drage tete hvala na trudu, nedostajao nam je samo nekakav vid zajedničke interakcije u grupi, online sastanak sa djecom, komunikacija sa onima koje su najviše viđali je naprasno prekinuta, mislim kako bi oni lakše prihvatili novu svakodnevicu baš kroz priču sa svojim prijateljima“ ] => 1 [„Jako smo zadovoljni što naše dijete pohađa vrtić u područnom objektu Paška. Sve pohvale imamo za tetu Antoniju i Kiku, koje svakodnevno brinu da nam ne nedostaje aktivnosti i rada s djecom. Iako našoj kćeri fali vrtić, posebno topli zagrljaj teta, i prijatelji,  trudimo se svi zajedno  da ova situacija prođe što lakše za sve nas.  Jako nam odgovara što imamo whatsapp grupu, tako smo se bolje upoznali svi zajedno,  i postali kao jedna obitelj. Zato smatram da treba ostati preko grupa kontakt s tetama a ne na stranici vrtića. Pohvaljujem također što aktivno objavljujete prijedloge za jelovnik, molim da tako ostane i dalje, jer ste prije rijeđe objavljivali tjedni jelovnik na stranicama vrtića. Pohvaljujem i tetu Višnju, koja nije zaboravila na roditelje koji su pohađali/pohađaju radionice "Rastimo zajedno".  Puno hvala svima!“ ] => 1 [„Hvala vam svima na trudu koji ulažete. Jedino što uz sve ponuđeno nedostaje izvan je naše moći - zajedničko druženje u grupi...“ ] => 1 [„Hvala vam na svemu!“ ] => 1[„Hvala“] => 1 [„Pohvale tetama Božena Belamarić i Marijana Babara za angažman u grupi. Pokrivaju sva područja a neka nije lako izvesti na online način i djeci je jako zanimljivo! Viber grupa je dodatno povezala roditelje i omogučila djeci da shvate kako je lijepo biti dio kolektiva,da im fale tete i djeca i teta Mica :) Mislim da se viber grupa treba nastaviti i dalje bez obzira na Covid 19!“ ] => 1[Svi su uložili izniman trud animirati našu djecu. Tete su odlične i šalju korisne aktivnosti, uvijek nas razvesele.“ ] => 1[„Mi smo jako zadovoljni sa svojim tetama.“] => 4 [„Sve pohvale!“ ] => 1[„Sve pohvale“] => [„Hvala svim tetama i pedagigici što nas obavještavaju i što su nam podrška uvijek, pa tako i u ovoj situaciji.“] => 2[„Hvala pedagogici, nasim tetama koje se stvarno trude da ovo prebrodimo zajedno!“] => 1 [„Odgojiteljice Božena i Marijana su odlične i jako se trude i sve pohvale za njih!“] => 4[„Hvala za grupu na WhatsAppu, lijepo je vidjeti da i na ovaj nacin uveseljavate djecu i trudite se pomoc roditeljima svojim prijedlozima oko rada s djecom“] => 1[„Vrlo profesionalno i jako sam zadovoljna.“ ] => 3 [„Tete se trude i šalju nam prijedloge za aktivnosti s djecom kod kuće i to je jako pohvalno.“ ] => 4[„Svaka cast i veliko hvala cijelom timu koji u ovoj situaciji misli na nas i na nasu djecu...Hvala na svim aktivnostima koje nam saljete,dobro su dosle jer jako su zanimljive i poucne,a mi volimo da na kvalitetan nacin provodimo vrijeme s nasim djetetom...Nadamo se da ce sve ovo uskoro proci i da se opet druzimo,jer jako mu fale njegove tete i prijetelji“ 🥰

Prema rezultatima anketnog upitnika te angažiranosti i odazivu roditelja u Viber/WhatsApp grupi možemo zaključiti da su ponuđeni, pomno odabrani materijali korisni i učinkoviti i da su roditelji uglavnom zadovoljni provedbom vrtića na daljinu putem Viber/WhatsApp grupe.

Kao kvalitetan ishod svega vidim jednu novu razinu povezanosti i povjerenja kako s roditeljima tako i nas kolegica međusobno i roditelja međusobno. Stoga zahvaljujem roditeljima na suradnji a svim kolegicama iskreno čestitam na izvrsno odrađenom poslu, sa srcem, kako mi to u vrtiću jedino i znamo.

Pripremila pedagoginja Višnja Milačić Žurić

Kako izgleda naš vrtić na daljinu kada su djeca fizički odvojena ali ipak zajedno s odgojiteljicama pogledajte u galeriji slika i videu skupine „Bubamara“.

View the embedded image gallery online at:
https://dv-biograd.hr/o-nama1/novosti?start=16#sigProId4253a94a68

Anksioznost se općenito definira kao neugodna emocija strepnje i straha, malodušnosti i tjeskobe. Razlikuje se od straha što kod straha imamao određeni izvor kojeg povezujemo sa strahom a kod anksioznosti ga nemamo. Simptomi anksioznosti se manifestiraju na:

  • Misaonom planu (teškoće koncentracije, stalno razmišljanje o katastrofičnim ishodima, teškoće spavanja, gubitak strpljenja, preokupiranost s nekom stvari, misli o budućnosti, smetenost...)
  • Osjećajnom planu (uznemirenost, tjeskoba, strah, napetost, zatvaranje u sebe, osjećaj kao da ste „na rubu“, osjećaj gubitka kontrole, „Čini mi se da gubim zdrav razum“)
  • Tjelesnom planu (bol u grudima, vratu , ramenima...odnosno ukočenost pojedinih dijelova tijela, kardiovaskularni problemi, probavni problemi, problemi spavanja, znojenje, suha usta, slabost u rukamam i nogama, učestalo mokrenje, glavobolje, menstrualni problemi, drhtanje, problemi seksualnosti, hiperaktivnost...)

Iz navedenog se vidi da aknsioznost za sobom povlači mnoge neugodne simptome. O anksioznosti bi se moglo puno pisati, njenim uzrocima, teroijama nastanka, svim mogućim faktorima koji je podržavaju međutim tu ću se pokušati zadržati na njenom značenju u vremenima u kojima danas živimo. Mnoštvo stručnjaka i mediji govor kako smo danas, u ovim vremenima, svi anksiozni i kako je to normalna reakcija s obzirom na okolnosti. I dosita jest jer u temelju anksizonosti i njene pojave je bivanje čovjeka u situaciji kad nemože ni reagirati a ni pobjeći. Urođena ljudska reakcija na izvor straha ili na ono što čovjek percipira kao prijetećim za njega, jest bijeg ili borba (u engleskoj literaturi poznato kao „fight or flight“. Čovjekovi sustavi za razmišljanje, njegovo tijelo sa mišićima i hormonima koji ga u toj situaciji pokreću, učiniti će da će osoba pobjeći iz neke situacije koja je prijeteća i osoba procijeni da neće imati pozitivan ishod za njega ili će ući „u borbu“ i razriješiti situaciju. To je uobičajena čovjekova reakcija u strahu. Ako je osoba „prisiljena“ ostati u toj situaciji škripca između borbe i bijega, razvija simptome anskioznosti, jer „mora“ bivati u situaciji gdje su tjelesni mehanizmi za borbu pokrenuti a tjelesnog pokreta nema, osoba stoji sa svim tim nabojem i fizički, mentalno i emocionalno se crpi. I upravo se to sada događa velikoj većini ljudi. U vremenima u kojima se sada nalazimo, imamo „neprijatelja“ kojeg niti ne prepoznamo (jeli to virus, ekonomska kriza koja nam predstoji po riječima stručnjaka, jeli to stil i način života kojeg još ne poznamo...), nemamo kuda pobijeći jer je u cijelom svijetu situacija ista i ljudi kolektivno razvijaju simptome anksioznosti, u većoj ili manjoj mjeri.

            Anksioznost sama po sebi nije toliko opasna koliko neugodna, često, ovisno o individualnoj osobi i situaciji, se promatra u funkciji rasta. Aksioznost je neizostavni pratioc osobnog rasta i razvoja tokom života tako da ju je velika većina pojedinaca doživjela makar jednom tokom života. Svaki put kad napuštamo staro a novo se još nije pojavilo, osjećamo anksioznost. Takva situacija može biti ulazak u brak, početak studiranja, početak samostalnog života.... sve one situacije koje doživljavamo po prvi put. Svaki put kad neko staro vjerovanje o svijetu ne možemo primjeniti na svijet (što se sada događa), svako naše uvjerenje o nekoj situaciji, osobi, događaju, svako znaše znanje koje nam više ne koristi... kad to počne nestajati, a novog uvjerenja, iskustva, novog znanja, stava i mišljenja o situaciji, osobi, svijetu još se nije stvorilo u namam samima, mi osjećamo anksioznot. Upravo to se događa sada – sve ono što smo znali o svijetu i kako svijet funkcionira – bilo ekonomski, socioločki, politički, pa i na individualnom vnoviou – odlazak u kupovinu, odlazak u frizera, upoznavanje drugih ljudi, odlazak na posao...sve to nam je nepoznanica, još uvijek ne znamo kako će to izgledati ali znamo da onako kako smo radili „po starom“ više ne funkcionira. I to je mjesto gdje se kolektivno razvija anksioznost. Socijalni kontakt pomaže u prevenciji i suzbijanju anksioznih simptoma, međutim i tu imamo otegotnu okolnost – jednostavno nam je, na onakav način kako smo je poznavali, nedostupna. Baš iz navedenog, jako je bitno poznavati procese aksioznosti, jer samo kognitivno razumjevanje procesa anksioznosti, pokazalo je da umanjuje njene simptome.

Nekoliko je načina kako možemo ublažiti anksioznost:

  1. Razumjevanje anksioznosti – kao što je upravo navedeno, samo poznavanje psihološke pozadine anksioznosti umanjuje njene simptome
  2. Kontrola misli – ne odnosi se na mantru „misli pozitivno, misli pozitivno“ već na svijesno razumjevanje protoka misli. Događaj je događaj ali značenje koje mi njemu dajemo je pod našom kontrolom. Događaju možemo dati pozitivnu konotaciju u smislu rasta i razvoja, možemo ga interpretirati kao katastrofu ili samo kao činjenicu – da se nešto dogodilo
  3. Opuštanje i meditacija – jer nas dovodi u „tu i sada“, anksioznost ima svoju bazu u projekciji budućnosti, osoba nije tu i sada već je u sutra
  4. Tjelovježba – što je tijelo više pokrenuto, to osoba ima jači osjećaj selfa, samoga sebe, sustav podrške mu je bolji i osjeća da ima kapacitete za suočavanje sa situacijom
  5. Dijeta – u smislu konzumiranja zdrave prehrane
  6. Profesionalna pomoć – puno ljudi se sami suočavaju sa anksioznošću pitajući se jesu li normalni i na neki način skrivaju svoju patnju. Činjenica je da najveći broj ljudi koji dođu na psihoterapiju dolaze upravo sa simptimima anksioznosti i da osobama pomaže kad znaju da nisu sami. Nemojte biti sami, potražite stručnu pomoć, doista pomaže!

Zašto je još važno razumjeti anksioznost?

Zbog djece. Ne razviju svi ljudi anksioznost, niti je svi razvijaju u jednakom stupnju – neki su više anksiozni, neki mane. Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete pa sam sigurna da želi jednog dana da njegovo dijete ne bude anksiozno već snažno, podržano, s povjerenjem u život. U temelju anksioznosti je nedostatak podrške. Pa kako to da se neki ljudi osjećaju podržanima a neki ne? Odgovor leži u ranim iskustvima. Ako osoba nema asimilirano iskustvo podrške iz djetinjstva, ona će biti anksiozna, više i češće nego osoba koja ima asimilirano iskustvo podrške. Kako to izgleda? Dijete osjeti strah, majka to jasno vidi i ako majka dozvoli djetetu da osjeća strah te ga prizna i utješi, tada dijete odrasta u odrasloga koji ima internaliziranu unutarnju unutarnju majku koja kaže da će sve biti u redu i takav odrasli će kad dođe nešto novo,osjetiti strah koji će ga mobilizirati i koristiti će ga kao energiju za pokret, imati će povjerenje u život. Ako majka djetetu kaže „što se sada bojiš, nemj se bojati, nemoj plakati“ odnosno ne dozvoli i ne prizna djetetov strah, tada dijete ostaje sa silnom energijom emocije straha koja je zaustavljena i s kojom ne zna što će te se strah još i više povećava, potiskuje cijelo iskustvo i kao odrasla osoba kad se pojavi nešto novo, nema podršku, nema internaliziranu unutarnju majku koja je ponudila iskustvo u kojem je sve bilo u redu, osjećati će strah, razvijati će simptome anksioznosti, povlačiti će se u sebe i neće imati povjerenja u život. Majka to radi ne zato što ne voli svoje dijete već zato što ni sama nije razvila efikasne mehanizme za suočavanje sa strahom i djetotova reakcija straha samo u njoj budi njena loša iskustva i želi izbjeći situaciju. Ono što je bitno da kao značajni odrasli potvrdimo nečije iskustvo, u ovom slučaju djetetovo, bez da ga interpretiramo i umanjujemo, analiziramo i „sklanjamo“ već da ga potvrdimo. Kad potvrdimo djetetovo iskustvo, mi smo potvrdili njegovo biće a kad to uradimo, mi mu pomažemo i činimo od njega osobu koja će biti snažna, sa osjećajem vlastitog selfa koji je spreman suočiti se sa bilo čime u životu i koji ima povjerenje u život. Zato je bitno da u ovim vremenima vodimo računa o sebi kao značajnim odraslima koji utječu na razvoj generacija koje dolaze jer anksiozni odrasli nema kapacitet biti sa strahom svoga dijeteta, ono budi i njegove vlastite strahove. Zato je bitno da vodimo računa o sebi, svojoj mentalnoj higijeni i da polako i nježno sa samima sobom u vim vremenima tražimo neke nove puteve za sebe i za našu djecu.

Za sve upite, podršku i savjete, slobodno mi se obratite na telefon 091/183-6902

Psiholog Andrijana Dominis, prof.

 

Majčin dan svake godine iznova i bez izuzetka potakne nešto u svakom ženskom biću, neovisno realizirala se ona kao majka ili nije. Biti majkom ima puno veće značenje od onog koje mu se, na žalost, pridaje u suvremenom društvu i popularnoj kulturi. Najčešće se sve svede na povoljno cvijeće u trgovačkim centrima, pokoja rubrika uglednih stručnjaka i javnih osoba o ulozi majke i njene važnosti kako za djecu tako i za njenu obitelj, društvo... Ovaj put se ne bi zadržavala na tome koliko je majka važna za razvoj djeteta, kakav utjecaj ima njena zaposlenost na njenu ulogu, koliko zadovoljstvo njenom profesijom utječe na njenu majčinsku ulogu, kolikom pritisku je podvrgnuta u tom plesu između uloga majke, supruge, prijateljice, kolegice... Internet je prepun takvih istraživanja, podataka, mnoštvo literature sa preporukama i savjetima kako biti još bolja majka, kako ići korak dalje, kako još više dati svojem potomstvu. Bez sumnje, vjerujem kako svaka majka želi svome potomstvu sve najbolje, želi da njena djeca odrastu u snažne, jake pojedince koji će živjeti puno, živjeti jako, imati ispunjene živote. I tu kao da dolazimo do onog što kao netko tko promatra majke i njihovu djecu već dugi niz godina uvijek vidim drugačije – svaka majka, roditelj ima neki drugi sustav vrijednosti i vjerovanja za koji je siguran da je najbolji. Vjerujem da jest. Također imamo i stručnjake koji opet imaju „paket mjera“ i preporuka što je najbolje za djecu. Vjerujem da su i njihove preporuke najbolje. Problem je samo u tome što se te nazovimo ih „liste“ tj. recepti ne podudaraju. U najboljem slučaju su slični ali nikad ne budu identični. Jer osjećaj ljubavi nije isto što i postupak ljubavi. Daleko od toga da majka voli svoju djecu nemjerljivo s nijednom drugom osobom na svijetu ali što se dogodi da kao majka i ne uradi ono što je najbolje za njezinu djecu. A opet, tko kaže da je lista „recepata“ stručnjaka dobra za njeno dijete, zar ona ne poznaje najbolje svoje dijete i ima savršene instikte koji joj govore što njenom djeteu treba za zdravi razvoj. Upravo zahvaljujući tim instiktima smo opstali kao ljudska vrsta. Jesu li to uloge, pretrpanost poslovima i obvezama koje nameće suvremeni stil života, iscrpljenost, izgubljenost... Ili jednostavno činjenica da se rijetko zapitamo o samom iskustvu što to znači biti majka, samo biti, osjetiti to iskustvo, ne kao ulogu s kojom nastupamo prema svojoj okolini i koja zadovoljava djetetove potrebe i podržava njegov razvoj nego kao nešto puno dublje i jače od uloge, iskustvo u samoj činjenici „Ja jesam majka“. Mislim da je bitno promišljati o iskustvu bivanja majkom ne samo kao ulozi već kao nečem puno dubljem. Svi smo potekli od jedne (svoje) majke i sve jesmo majke, čak i žene koje nisu nikad rodile. Svi imamo arhetip majke unutar sebe. To je ona predstava o tome kako bi majka trebala izgledati, ponašati se, podržavati, odnositi se prema djetetu itd. Ta unutarnja majka koju svi imamo unutar sebe, ta slika unutarnje majke nastala je i temelji se na našim osobnim iskustvima koje smo imali sa svojim majkama. Taj obrazac nosimo sa sobom i preslikavamo ga na odnos koji imamo s vlastitom djecom. Često možemo čuti same sebe kako zvučimo kao vlastite majke. I ne samo prema djeci, često se tako ponašamo i prema samima sebi, taj unutarnji govor koji imamo formiran je u tom odnosu s majkom i taj dijalog se preslikava na odnose gdje god imamo „potomka“. Potomak može biti u punom značenju riječi, dijete, ali to može biti neki ženim projekt, neka nova ideja na kojoj radi, neka nova avantura u koju ide, nešto ćemu je posvećena, nešto oko čega je ostrašćena, gdje njena kreativnost cvate.

U tom samom „bivanju majkom“ imamo priliku rasplesti te unutarnje glasove, razvrstati ih, čuti one koji potječu od naše rođene majke i čuti one koji su naši, istinski naši i za naše dijete najbolji. Vrlo je teško u buci suvremenog života čuti taj unutarnji glas, istinski, onaj glas koji će joj reći što je najbolje za njeno dijete da jednom odraste u snažnog i jakog pojedinca. Često puta u tom procesu raspetljavanja tih glasova i razvrstavanja onoga što je progutala u svom djetinjstvu kao istinu i svoje vlastite, prave istine, susresti će se s traumama koje je i sama doživjela kao dijete, često će se u tom poslu susresti s vlastitim bolima i suzama, nekad će imati pomoć psihoterapeuta, nekad neke starije i mudre žene koja je prošla i sama kroz taj proces, nekad će to proći sama ali je jako bitno za biti snažnom majkom( a samo snažna majka može odgojiti snažno potomstvo) ući i pristati biti u tom procesu, procesu „Bivanja Majkom“, jer to znači suočiti se i sa ne tako lijepom stranom majčinstva, to znači suočiti se sa sjenom, vlastitim bolima i traumama doživljenima kao dijete. Propitivanjem vlastitog iskustva „bivanja majkom“, majka ima priliku ucijeliti samu sebe a kao ucijeljena može svom djetetu dati onu podršku koja je za njega najbolja. Majka koja ponire u proces propitivanja i raspetljavanja tih finih niti satkanih od stavova, vjerovanja, glasova koji govore što treba uraditi, kako treba uraditi, dolazi u kontakt sa svojim sebstvom, sa svojim dubokim „ja“ koje uvijek nepogrešivo zna što je najbolje za nju i njeno dijete. Psihologija koja se bavi djecom kaže da ako želite, kao psiholog, pomoći djeteu, pomozite njegovom roditelju. Lista recepata nekad je doista praktična stvar za neke situacije, poteškoće... Međutim, biti majkom i imati dijete je puno dublja priča za „listu recepata“, ali podržavanje majke da bude još više majkom, još više svoja, jaka, podržati je da se suoči i s onom ne tako lijepom stranom „biti majkom“, je ono što majkama doista treba da bi imale snažno potomstvo.

Ok, budimo iskrene, lijepo je dobiti cvijeće i crtež od svog djeteta, taj gest nam samo kaže koliko smo u tim malim srcima voljene i savršene (nijedno dijete neće reći kako ima ružnu majku, djetetu je njegova majka najljepša a u dječjoj psihologiji je poznato da dijete pojam ljepote povezuje s dobrotom). Isto tako, to malo srce prepuno ljubavi koje vidi ono savršeno u nama, što i jesmo kao majke ali same ne vidimo svoju ljepotu jer smo „po putu“ odustale, izgubile, zaboravile sebe i vlastitu „ljepotu... to isto malo srce prepuno ljubavi nas obvezuje da „uđemo dublje“, da osvijestimo da smo beskrajno voljene od vlastite djece unatoč činjenici da nismo savršene, obvezuje nas da postanemo mudre i da naučimo razlikovati osjećaj ljubavi a da prepoznamo što je to postupak ljubavi (koji je daleko vađžniji od samog osjećaja; u ime osjećaja ljubavi su se vodili ratovi i radile razne gluposti u povijesti, a i danas). To malo srce našeg djeteta nas obvezuje da zavolimo sebe baš takve kakve jesmo, da se prihvatimo, sve svoje dijelove koje smo putem pogubile, nađemo nježnosti i blagosti za sebe, da postanemo prvo dobra, ako ne i najbolja, majka samima sebi a onda, sasvim prirodno, s lakoćom i bez truda, bez liste preporuka stručnjaka, postajemo takve majke i svojoj djeci – podržavajuće, mudre, nježne, snažne... za našu djecu najbolje.

Želim nam svima, ženama koje su se realizirale u ulozi majke i koje nisu, sretan majčin dan!

Vaša psihologinja Andrijana Dominis, prof.

Za svaki oblik psihološkog savjetovanja, podrške, potrebne informacije... slobodno se obratite na broj 091/183-3902!

 

Odgoj djeteta bez tjelesnog kažnjavanja ni približno ne znači poticanje popustljivog roditeljstva. Roditelji koji su uvjereni da je tjelesno kažnjavanje djece neučinkovito i ponižavajuće za dijete pronalaze druge načine rješavanja sukoba i postizanja usklađenosti s njihovim standardima ponašanja.

Nenasilni načini reagiranja na djetetovo pogrešno, štetno, opasno ili društveno neprihvatljivo ponašanje mogu uključivati:

  • Kada su u pitanju mlađa djeca – odvlačenje pozornosti prije nego se problem razvije; smirivanje djeteta pronalaženjem druge zajedničke aktivnosti; pridobivanje djeteta da vas sasluša i ukazivanje na ono što je bilo pogrešno i kako se može drugačije; odmak od situacije i raspravljanje o njoj kasnije kada se emocije smire; korištenje prekida aktivnosti; korištenje prirodnih i logičnih posljedica.
  • Kada su u pitanju starija djeca – razgovaranje o nepoželjnim oblicima ponašanja, korištenje prirodnih i logičnih posljedica, upućivanje djeteta da, po mogućnosti s roditeljem, nadoknadi 'štetu' koju je svojim ponašanjem izazvalo i ispravi loš postupak, ili uskraćivanje povlastica (npr. gledanja televizije ili susreta s prijateljima).

 

U ovim je situacijama vrlo važno izbjeći vrijeđanje djeteta te ugrožavanje njegove samosvijesti i dostojanstva – naime ono što treba osuditi je neželjeno ponašanje, a ne dijete. Roditelj bi također trebao razmisliti i o djetetovoj sposobnosti da razumije i slijedi pravila, te o okolnostima i ozbiljnosti ponašanja. Prilikom postavljanja granica roditelj treba voditi računa o tome što je dobro za dijete sukladno njegovoj dobi i stupnju razvoja te razmisliti o razlozima zbog kojih ih određuje.

Mnogi roditelji ustanovili su da mogu izbjeći prisilu u odnosu sa svojom djecom ako su već od njihovog rođenja s njima uspostavili odnos pun osjećaja, poštivanja i zadovoljstva. Ključ uspješnog poučavanja djece da sama reguliraju svoje ponašanje leži u uspostavljanju obostranog poštovanja i u očekivanju suradnje s djecom od njihove najranije dobi. Djeca dobro reagiraju na poštovanje i pozitivna očekivanja. To znači da roditelji trebaju očekivati dobro ponašanje i na njega se usredotočiti, umjesto na loše ponašanje, te se pobrinuti da dijete razumije što se od njega očekuje te da je to sposobno i ispuniti.

Da bi djeci pomogli naučiti pozitivne oblike ponašanja, roditelji mogu:

  • djetetu redovno pružati pozitivnu pozornost bez obzira na djetetovu dob.Kako dijete raste, ovakvo postupanje uključuje i zanimanje za njegove vršnjake i školske uspjehe;
  • pozorno slušati svoju djecu i pomoći im da izraze osjećaje;
  • pomoći im da shvate moguće posljedice svojih izbora;
  • poticati pojavu poželjnih ponašanja pridajući im pozornost i hvaleći ih, a ignorirati manje manifestacije neželjenog ponašanja;
  • ponašati se kao što bi željeli da im se dijete ponaša, komunicirati s djetetom s poštovanjem i svojim primjerom pokazati kako se rješavaju sukobi (konstruktivno).

Podržavanje poželjnih oblika ponašanja i smanjivanje onih neželjenih najbolje uspijeva roditeljima koje njihova djeca poštuju. To od roditelja iziskuje da priznaju i prihvate činjenicu da i sami griješe te da preuzmu odgovornost za svoje roditeljsko ponašanje i kvalitetu odnosa s djetetom (a ne da za sve krive dijete).

Novija istraživanja potvrđuju da djetetova samoregulacija i suradnja nisu posljedica roditeljskih disciplinskih postupaka, već da izviru iz pozitivnog odnosa roditelja i djeteta. (Nije dijete pristojno jer smo ga tako istrenirali, nego zato jer se mi s njim i ostalima pristojno ophodimo). Roditeljsko ponašanje koje doprinosi stvaranju i održavanju pozitivnog odnosa s djetetom je ono što pruža rane temelje djetetovoj suradnji s roditeljevim zahtjevima. Djeca spremnost na suradnju razvijaju iz ranih iskustava recipročne suradnje s roditeljima tijekom povijesti njihovog odnosa.

Preporučam film „Trampolin“ redateljice Zrinke Katarine Matijević iz 2016. Koji se bavi vrlo teškom, ali važnom temom, obiteljskim nasiljem, posebice majkama koje zlostavljaju kćeri. U filmu je prikazano kako se nasilje prenosi s naraštaja na naraštaj, pa je tako zlostavljač nekadašnja žrtva kojoj je u biti potrebna stručna pomoć, ali i oprost.

Izvor: Interni materijali za provođenje radionica za roditeljima „Rastimo zajedno“

Pripremila: Pedagoginja Višnja Milačić Žurić, prof.

Šiškica je bila vrlo spretna, okretna i maštovita vjeverica. Vjeverice takve obično i jesu, ali Šiškica je bila posebna. Samo je izmišljala nove i nove igre. Često se družila s vjevericom Kestenkom. Sate i sate provodile su igrajući se Šiškičinih igara.

Proljetno je poslijepodne. Šuma je umivena pljuskom. I stabla, i cvijeće, i zemlja mirišu. Sve odiše lakoćom i svježinom. Dan stvoren za šetnju. Kestenka se otputi po svoju prijateljicu Šiškicu. Zviždukne joj nekoliko puta. Hop, hop, hop....U hipu je spretna Šiškica bila kraj svoje prijateljice. Ponijela je i rekete za badminton. Nek se nađu pri ruci.

Šiškica je zaista bila prava sportašica i svaki je trenutak nastojala iskoristiti za vježbu. Skok po skok; hopa, hop; cupa, cup... Riječ po riječ – i dvije prijateljice stigoše na proplanak.

Hoćemo se zaigrati? – predloži Šiškica, ne gubeći vrijeme. Kestenka spremno prihvati. I sama je voljela badminton. Vjeverice zauzeše pozicije, no nikako im nije išlo. Šapice su im upadale u blato.

Šiškica se zamisli i brzim kretnjama stane razgledati okolinu. Potom usklikne – Imam ideju! Znaš što, mogle bismo se uspentrati na one dvije jele, pa tako igrati. Mislim da je razmak posve prikladan za našu igru. Onda, kestenka, jesi li – za?

Kestenka, koja je obožavala sve što je novo, objeručke prihvati prijateljičin prijedlog. Izvrsno! Kako si se samo toga dosjetila!?

I tako se svaka vjeverica uzvere na svoje drvo i igra započne. Za loptice koje bi pale na zemlju nisu mnogo marile. Ionako na jelama ima dostatno šišarki da bi mogle igrati i cijelu godinu bez prestanka.

Skakućući s grane na granu za lopticom, Kestenka uzvikne – Ovo je zbilja nešto posebno! A Šiškica odgovori – Baš mi je drago da uživaš! Pig – pong, tam-dam, tam-dam. Izvrsno su igrale obje vjeverice.

A onda – iznenada, Šišlkica se u igračkom žaru oklizne o mokru granu i počne gubiti ravnotežu. Pokušavala se zadržati na sve moguće načine – i rukama i repom... No to joj je samo pomoglo ublažiti udarac i spasiti glavu. U nekoliko se sekunda našla na zemlji.

Joj, što boli! – krikne preplašena vjeverica. U tren oka prijateljica se stvori pokraj nje, pokušavajući joj pomoći. Na žalost, Šiškica nije mogla stati na nogu. Jedino što je Kestenki preostalo bilo je pozvati šumskog liječnika. I tako je Šiškica dobila gips.

Prijateljica Kestenka provela je cijelu noć uz Šiškicu, a sutradan je otišla u školu. Kako se Šiškica ne bi odveć naprezala penjući se u svoju kućicu na drvetu, prespavale su u „logorištu“, kolibici koju su podigle šumske životinjice u blizini proplanka za igru.

Tek kad je ostala sama, Šiškica je zapravo shvatila što se dogodilo. Počele su je opsjedati „crne misli“.... Šiškica je za četiri tjedna imala nastupiti na šumskom badminton-natjecanju, a sad je u gipsu. Ništa od vježbe i ništa od pobjede.

Poznavajući dobro prijateljicu, Kestenka prije odlaska u školu otiđe do Srnice zamoliti je da posjeti Šiškicu. Kada je Srnica stigla, Šiškica je plakala kao ljuta godina. Srnicu jedva da je i primijetila.

Dobro jutro, draga Šiškice! – pozdravi je nježno Srnica. Šiškica se okrene prema Srnici i tiho odzdravi – Dobro jutro, Srnice! Nakon kraće stanke započne svoju priču – Vidiš u što sam se uvalila. Kako sam samo mogla biti tako glupa da izmišljam bedaste nove igre prije natjecanja.... Da sam barem malo više pazila... – izgovori Šiškica, okrivljujući sebe.

Kad tako razmišljaš, je li ti lakše? Nije. Ali ne mogu se sjetiti ničega što bi mi olakšalo situaciju. Dušo draga, ti barem znaš da vrijeme ne možeš vratiti. Ali uvijek možeš učiniti nešto novo. Ako to želiš, naravno!

Srnice, što sad mogu učiniti? Noga će mi biti u gipsu tri tjedna, a natjecanje je za četiri. Što mogu učiniti? Drago mi je da razmišljaš o tome što se može učiniti. No osjećam li tvoju zbrinutost? Pa, da. Posve sam zbunjena. Ne vidim nikakav izlaz. U posljednje sam se vrijeme cijela posvetila badmintonu...

Šiškice, cijela šuma priča o tvojoj kreativnosti i mašti. Što si ono lani počela raditi? Misliš ono s lutkama i lutkarskim priredbama. Ah, potpuno sam zaboravila – odgovori Šiškica, smješkajući se.

To te zabavlja? Uživaš u tome? – nastavi Srnica. Da. Dobro se tada osjećaš? Skroz dobro! Osjećam se nekako ispunjeno. Volim stvarati!

Pa bi li to željela opet raditi ovih dana dok si kod kuće? Upita je Srnica. Naravno da bih – veselo će Šiškica. A onda se odjedanput snuždi – A materijal? Potreban mi je materijal, a ja se sad teško krećem. Za materijal ne brini! Dobrohotno odvrati Srnica – Samo mi reci, želiš li zaista raditi? Bi li te to veselilo? Daa – poviče Šiškica, skakutajući na jednoj nozi. Onda dobro. Kestenka i ja preuzet ćemo brigu o materijalu. Ti samo dobro promisli što će ti biti potrebno.

Čim je dobila materijal, Šiškica se marljivo bacila na izradu lutaka. Bila je prava umjetnica. Znala ih je izraditi doslovce od svega: šišarki, grančica, slame, sijena, krpica, žirova, kestena, različitih šumskih plodova.... Materijala je imala napretek. Tko bi je posjetio, donio bi ono što mu se činilo da bi joj moglo koristiti. Prijatelji su joj dolazili zaista često. Svi su sa zanimanjem promatrali što stvara. U poslijepodnevnim satima činilo se da kolibica poskakuje od veselih glasića...Lutke su bile gotove i zajednički su počeli osmišljavati predstavu.

U stvaranju i druženju s prijateljima koji su je okruživali Šiškici su tri tjedna protekla za čast. Premda je znala da neće nastupiti na ovogodišnjem natjecanju u badmintonu, Šiškica se osjećala vrlo zadovoljnom. Uživala je u izradi lutkica i pripremi predstave.

Svi su nestrpljivo očekivali premijeru. I sudionici i publika. Osvanuo je i taj dan. U poslijepodnevnim satima na šumskom su se proplanku počeli okupljati stanovnici sa svih krajeva šume. Bio je to značajan kulturni događaj.

Mislim da naslućuješ kako je predstava primljena sjajno. Kad se ulože velik trud i ljubav, uspjeh je zajamčen.

A Šiškica? Šiškica je bila osobito uzbuđena, ponosna i sretna.

Iz zbirke priča za djecu „Kakav će ti biti dan, odlučiti možeš sam!“ autorice Sanje Brbore.

U prošloj priči (Vjeverić Žirić) upoznala sam vas s Teorijom izbora, psihološkim potrebama i četiri ključna pitanja, odnosno putokazom koji nas vodi u smjeru do boljeg odnosa i boljeg života.

Danas ću vam zadati jednu vježbu s obzirom na priču s poruku: uvijek postoji izlaz!

Za ovu vježbu potreban vam je bilo koji predmet koji vam se nađe pri ruci. To može biti olovka, papirnata maramica, knjiga...Zapišite za što biste ga sve mogli upotrijebiti. Nakon što zapišete sve što vam je palo napamet, pokušajte s istom maštovitošću zamisliti koliko izbora biste mogli imati u nekoj situaciji koju smatrate svojim problem.

Nemojte se obeshrabriti ako vam u početku neće pasti na pamet više mogućnosti. Vremenom ćete se izvježbati, a možda i vi imate neku Srnicu kao Šiškica koja vam može pomoći da dođete do rješenja. Jer tražiti pomoć nije znak slabosti, već znak snage. Ne mora svaka zamisao biti realna i ostvariva. Možda se i našalite sa sobom pa upišete da bi za rješenje vašeg problema bilo najbolje da se preselite na Mars. No, kad malo razmislite, vidjet ćete s koliko prepreka i teškoća bi bila ispunjena realizacija takvog plana pa ćete od nje vjerojatno odustati. Ali ako ste se, možda, odlučili za jedan ili čak i nekoliko praktičnijih načina, možda se i odlučite za ostvarenje nekog od njih.

Ako ovu vježbu odigrate i sa svojim djetetom, naučite ćete ga kroz zabavnu igru koliko izbora možete imati u situacijama koje su na prvi pogled bezizlazne. Baš kao što je i vjeverica Šiškica naučila.

 

KADA SE ULOŽE VELIK TRUD I LJUBAV, USPJEH JE ZAJAMČEN!

 

Pripremila pedagoginja Višnja Milačić Žurić, prof.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dječji vrtić u Biogradu na Moru počeo je sa radom 1975. godine pod nazivom: Predškolska radna organizacija Miro i Rudolf Jelenković.

INFO

DJEČJI VRTIĆ "BIOGRAD" BIOGRAD NA MORU

Adresa: Marina Držića 1, Biograd na Moru

Tel / fax: 023/386-128

Tel: 023/383-305

Mob: 099/282-8759

OIB: 60175705264

e-mail: djecji.vrtic.biograd@gmail.com

IZJAVA O ZAŠTITI PRIVATNOSTI I SIGURNOSTI OSOBNIH PODATAKA