Anksioznost se općenito definira kao neugodna emocija strepnje i straha, malodušnosti i tjeskobe. Razlikuje se od straha što kod straha imamao određeni izvor kojeg povezujemo sa strahom a kod anksioznosti ga nemamo. Simptomi anksioznosti se manifestiraju na:
- Misaonom planu (teškoće koncentracije, stalno razmišljanje o katastrofičnim ishodima, teškoće spavanja, gubitak strpljenja, preokupiranost s nekom stvari, misli o budućnosti, smetenost...)
- Osjećajnom planu (uznemirenost, tjeskoba, strah, napetost, zatvaranje u sebe, osjećaj kao da ste „na rubu“, osjećaj gubitka kontrole, „Čini mi se da gubim zdrav razum“)
- Tjelesnom planu (bol u grudima, vratu , ramenima...odnosno ukočenost pojedinih dijelova tijela, kardiovaskularni problemi, probavni problemi, problemi spavanja, znojenje, suha usta, slabost u rukamam i nogama, učestalo mokrenje, glavobolje, menstrualni problemi, drhtanje, problemi seksualnosti, hiperaktivnost...)
Iz navedenog se vidi da aknsioznost za sobom povlači mnoge neugodne simptome. O anksioznosti bi se moglo puno pisati, njenim uzrocima, teroijama nastanka, svim mogućim faktorima koji je podržavaju međutim tu ću se pokušati zadržati na njenom značenju u vremenima u kojima danas živimo. Mnoštvo stručnjaka i mediji govor kako smo danas, u ovim vremenima, svi anksiozni i kako je to normalna reakcija s obzirom na okolnosti. I dosita jest jer u temelju anksizonosti i njene pojave je bivanje čovjeka u situaciji kad nemože ni reagirati a ni pobjeći. Urođena ljudska reakcija na izvor straha ili na ono što čovjek percipira kao prijetećim za njega, jest bijeg ili borba (u engleskoj literaturi poznato kao „fight or flight“. Čovjekovi sustavi za razmišljanje, njegovo tijelo sa mišićima i hormonima koji ga u toj situaciji pokreću, učiniti će da će osoba pobjeći iz neke situacije koja je prijeteća i osoba procijeni da neće imati pozitivan ishod za njega ili će ući „u borbu“ i razriješiti situaciju. To je uobičajena čovjekova reakcija u strahu. Ako je osoba „prisiljena“ ostati u toj situaciji škripca između borbe i bijega, razvija simptome anskioznosti, jer „mora“ bivati u situaciji gdje su tjelesni mehanizmi za borbu pokrenuti a tjelesnog pokreta nema, osoba stoji sa svim tim nabojem i fizički, mentalno i emocionalno se crpi. I upravo se to sada događa velikoj većini ljudi. U vremenima u kojima se sada nalazimo, imamo „neprijatelja“ kojeg niti ne prepoznamo (jeli to virus, ekonomska kriza koja nam predstoji po riječima stručnjaka, jeli to stil i način života kojeg još ne poznamo...), nemamo kuda pobijeći jer je u cijelom svijetu situacija ista i ljudi kolektivno razvijaju simptome anksioznosti, u većoj ili manjoj mjeri.
Anksioznost sama po sebi nije toliko opasna koliko neugodna, često, ovisno o individualnoj osobi i situaciji, se promatra u funkciji rasta. Aksioznost je neizostavni pratioc osobnog rasta i razvoja tokom života tako da ju je velika većina pojedinaca doživjela makar jednom tokom života. Svaki put kad napuštamo staro a novo se još nije pojavilo, osjećamo anksioznost. Takva situacija može biti ulazak u brak, početak studiranja, početak samostalnog života.... sve one situacije koje doživljavamo po prvi put. Svaki put kad neko staro vjerovanje o svijetu ne možemo primjeniti na svijet (što se sada događa), svako naše uvjerenje o nekoj situaciji, osobi, događaju, svako znaše znanje koje nam više ne koristi... kad to počne nestajati, a novog uvjerenja, iskustva, novog znanja, stava i mišljenja o situaciji, osobi, svijetu još se nije stvorilo u namam samima, mi osjećamo anksioznot. Upravo to se događa sada – sve ono što smo znali o svijetu i kako svijet funkcionira – bilo ekonomski, socioločki, politički, pa i na individualnom vnoviou – odlazak u kupovinu, odlazak u frizera, upoznavanje drugih ljudi, odlazak na posao...sve to nam je nepoznanica, još uvijek ne znamo kako će to izgledati ali znamo da onako kako smo radili „po starom“ više ne funkcionira. I to je mjesto gdje se kolektivno razvija anksioznost. Socijalni kontakt pomaže u prevenciji i suzbijanju anksioznih simptoma, međutim i tu imamo otegotnu okolnost – jednostavno nam je, na onakav način kako smo je poznavali, nedostupna. Baš iz navedenog, jako je bitno poznavati procese aksioznosti, jer samo kognitivno razumjevanje procesa anksioznosti, pokazalo je da umanjuje njene simptome.
Nekoliko je načina kako možemo ublažiti anksioznost:
- Razumjevanje anksioznosti – kao što je upravo navedeno, samo poznavanje psihološke pozadine anksioznosti umanjuje njene simptome
- Kontrola misli – ne odnosi se na mantru „misli pozitivno, misli pozitivno“ već na svijesno razumjevanje protoka misli. Događaj je događaj ali značenje koje mi njemu dajemo je pod našom kontrolom. Događaju možemo dati pozitivnu konotaciju u smislu rasta i razvoja, možemo ga interpretirati kao katastrofu ili samo kao činjenicu – da se nešto dogodilo
- Opuštanje i meditacija – jer nas dovodi u „tu i sada“, anksioznost ima svoju bazu u projekciji budućnosti, osoba nije tu i sada već je u sutra
- Tjelovježba – što je tijelo više pokrenuto, to osoba ima jači osjećaj selfa, samoga sebe, sustav podrške mu je bolji i osjeća da ima kapacitete za suočavanje sa situacijom
- Dijeta – u smislu konzumiranja zdrave prehrane
- Profesionalna pomoć – puno ljudi se sami suočavaju sa anksioznošću pitajući se jesu li normalni i na neki način skrivaju svoju patnju. Činjenica je da najveći broj ljudi koji dođu na psihoterapiju dolaze upravo sa simptimima anksioznosti i da osobama pomaže kad znaju da nisu sami. Nemojte biti sami, potražite stručnu pomoć, doista pomaže!
Zašto je još važno razumjeti anksioznost?
Zbog djece. Ne razviju svi ljudi anksioznost, niti je svi razvijaju u jednakom stupnju – neki su više anksiozni, neki mane. Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete pa sam sigurna da želi jednog dana da njegovo dijete ne bude anksiozno već snažno, podržano, s povjerenjem u život. U temelju anksioznosti je nedostatak podrške. Pa kako to da se neki ljudi osjećaju podržanima a neki ne? Odgovor leži u ranim iskustvima. Ako osoba nema asimilirano iskustvo podrške iz djetinjstva, ona će biti anksiozna, više i češće nego osoba koja ima asimilirano iskustvo podrške. Kako to izgleda? Dijete osjeti strah, majka to jasno vidi i ako majka dozvoli djetetu da osjeća strah te ga prizna i utješi, tada dijete odrasta u odrasloga koji ima internaliziranu unutarnju unutarnju majku koja kaže da će sve biti u redu i takav odrasli će kad dođe nešto novo,osjetiti strah koji će ga mobilizirati i koristiti će ga kao energiju za pokret, imati će povjerenje u život. Ako majka djetetu kaže „što se sada bojiš, nemj se bojati, nemoj plakati“ odnosno ne dozvoli i ne prizna djetetov strah, tada dijete ostaje sa silnom energijom emocije straha koja je zaustavljena i s kojom ne zna što će te se strah još i više povećava, potiskuje cijelo iskustvo i kao odrasla osoba kad se pojavi nešto novo, nema podršku, nema internaliziranu unutarnju majku koja je ponudila iskustvo u kojem je sve bilo u redu, osjećati će strah, razvijati će simptome anksioznosti, povlačiti će se u sebe i neće imati povjerenja u život. Majka to radi ne zato što ne voli svoje dijete već zato što ni sama nije razvila efikasne mehanizme za suočavanje sa strahom i djetotova reakcija straha samo u njoj budi njena loša iskustva i želi izbjeći situaciju. Ono što je bitno da kao značajni odrasli potvrdimo nečije iskustvo, u ovom slučaju djetetovo, bez da ga interpretiramo i umanjujemo, analiziramo i „sklanjamo“ već da ga potvrdimo. Kad potvrdimo djetetovo iskustvo, mi smo potvrdili njegovo biće a kad to uradimo, mi mu pomažemo i činimo od njega osobu koja će biti snažna, sa osjećajem vlastitog selfa koji je spreman suočiti se sa bilo čime u životu i koji ima povjerenje u život. Zato je bitno da u ovim vremenima vodimo računa o sebi kao značajnim odraslima koji utječu na razvoj generacija koje dolaze jer anksiozni odrasli nema kapacitet biti sa strahom svoga dijeteta, ono budi i njegove vlastite strahove. Zato je bitno da vodimo računa o sebi, svojoj mentalnoj higijeni i da polako i nježno sa samima sobom u vim vremenima tražimo neke nove puteve za sebe i za našu djecu.
Za sve upite, podršku i savjete, slobodno mi se obratite na telefon 091/183-6902
Psiholog Andrijana Dominis, prof.
