Majčin dan svake godine iznova i bez izuzetka potakne nešto u svakom ženskom biću, neovisno realizirala se ona kao majka ili nije. Biti majkom ima puno veće značenje od onog koje mu se, na žalost, pridaje u suvremenom društvu i popularnoj kulturi. Najčešće se sve svede na povoljno cvijeće u trgovačkim centrima, pokoja rubrika uglednih stručnjaka i javnih osoba o ulozi majke i njene važnosti kako za djecu tako i za njenu obitelj, društvo... Ovaj put se ne bi zadržavala na tome koliko je majka važna za razvoj djeteta, kakav utjecaj ima njena zaposlenost na njenu ulogu, koliko zadovoljstvo njenom profesijom utječe na njenu majčinsku ulogu, kolikom pritisku je podvrgnuta u tom plesu između uloga majke, supruge, prijateljice, kolegice... Internet je prepun takvih istraživanja, podataka, mnoštvo literature sa preporukama i savjetima kako biti još bolja majka, kako ići korak dalje, kako još više dati svojem potomstvu. Bez sumnje, vjerujem kako svaka majka želi svome potomstvu sve najbolje, želi da njena djeca odrastu u snažne, jake pojedince koji će živjeti puno, živjeti jako, imati ispunjene živote. I tu kao da dolazimo do onog što kao netko tko promatra majke i njihovu djecu već dugi niz godina uvijek vidim drugačije – svaka majka, roditelj ima neki drugi sustav vrijednosti i vjerovanja za koji je siguran da je najbolji. Vjerujem da jest. Također imamo i stručnjake koji opet imaju „paket mjera“ i preporuka što je najbolje za djecu. Vjerujem da su i njihove preporuke najbolje. Problem je samo u tome što se te nazovimo ih „liste“ tj. recepti ne podudaraju. U najboljem slučaju su slični ali nikad ne budu identični. Jer osjećaj ljubavi nije isto što i postupak ljubavi. Daleko od toga da majka voli svoju djecu nemjerljivo s nijednom drugom osobom na svijetu ali što se dogodi da kao majka i ne uradi ono što je najbolje za njezinu djecu. A opet, tko kaže da je lista „recepata“ stručnjaka dobra za njeno dijete, zar ona ne poznaje najbolje svoje dijete i ima savršene instikte koji joj govore što njenom djeteu treba za zdravi razvoj. Upravo zahvaljujući tim instiktima smo opstali kao ljudska vrsta. Jesu li to uloge, pretrpanost poslovima i obvezama koje nameće suvremeni stil života, iscrpljenost, izgubljenost... Ili jednostavno činjenica da se rijetko zapitamo o samom iskustvu što to znači biti majka, samo biti, osjetiti to iskustvo, ne kao ulogu s kojom nastupamo prema svojoj okolini i koja zadovoljava djetetove potrebe i podržava njegov razvoj nego kao nešto puno dublje i jače od uloge, iskustvo u samoj činjenici „Ja jesam majka“. Mislim da je bitno promišljati o iskustvu bivanja majkom ne samo kao ulozi već kao nečem puno dubljem. Svi smo potekli od jedne (svoje) majke i sve jesmo majke, čak i žene koje nisu nikad rodile. Svi imamo arhetip majke unutar sebe. To je ona predstava o tome kako bi majka trebala izgledati, ponašati se, podržavati, odnositi se prema djetetu itd. Ta unutarnja majka koju svi imamo unutar sebe, ta slika unutarnje majke nastala je i temelji se na našim osobnim iskustvima koje smo imali sa svojim majkama. Taj obrazac nosimo sa sobom i preslikavamo ga na odnos koji imamo s vlastitom djecom. Često možemo čuti same sebe kako zvučimo kao vlastite majke. I ne samo prema djeci, često se tako ponašamo i prema samima sebi, taj unutarnji govor koji imamo formiran je u tom odnosu s majkom i taj dijalog se preslikava na odnose gdje god imamo „potomka“. Potomak može biti u punom značenju riječi, dijete, ali to može biti neki ženim projekt, neka nova ideja na kojoj radi, neka nova avantura u koju ide, nešto ćemu je posvećena, nešto oko čega je ostrašćena, gdje njena kreativnost cvate.
U tom samom „bivanju majkom“ imamo priliku rasplesti te unutarnje glasove, razvrstati ih, čuti one koji potječu od naše rođene majke i čuti one koji su naši, istinski naši i za naše dijete najbolji. Vrlo je teško u buci suvremenog života čuti taj unutarnji glas, istinski, onaj glas koji će joj reći što je najbolje za njeno dijete da jednom odraste u snažnog i jakog pojedinca. Često puta u tom procesu raspetljavanja tih glasova i razvrstavanja onoga što je progutala u svom djetinjstvu kao istinu i svoje vlastite, prave istine, susresti će se s traumama koje je i sama doživjela kao dijete, često će se u tom poslu susresti s vlastitim bolima i suzama, nekad će imati pomoć psihoterapeuta, nekad neke starije i mudre žene koja je prošla i sama kroz taj proces, nekad će to proći sama ali je jako bitno za biti snažnom majkom( a samo snažna majka može odgojiti snažno potomstvo) ući i pristati biti u tom procesu, procesu „Bivanja Majkom“, jer to znači suočiti se i sa ne tako lijepom stranom majčinstva, to znači suočiti se sa sjenom, vlastitim bolima i traumama doživljenima kao dijete. Propitivanjem vlastitog iskustva „bivanja majkom“, majka ima priliku ucijeliti samu sebe a kao ucijeljena može svom djetetu dati onu podršku koja je za njega najbolja. Majka koja ponire u proces propitivanja i raspetljavanja tih finih niti satkanih od stavova, vjerovanja, glasova koji govore što treba uraditi, kako treba uraditi, dolazi u kontakt sa svojim sebstvom, sa svojim dubokim „ja“ koje uvijek nepogrešivo zna što je najbolje za nju i njeno dijete. Psihologija koja se bavi djecom kaže da ako želite, kao psiholog, pomoći djeteu, pomozite njegovom roditelju. Lista recepata nekad je doista praktična stvar za neke situacije, poteškoće... Međutim, biti majkom i imati dijete je puno dublja priča za „listu recepata“, ali podržavanje majke da bude još više majkom, još više svoja, jaka, podržati je da se suoči i s onom ne tako lijepom stranom „biti majkom“, je ono što majkama doista treba da bi imale snažno potomstvo.
Ok, budimo iskrene, lijepo je dobiti cvijeće i crtež od svog djeteta, taj gest nam samo kaže koliko smo u tim malim srcima voljene i savršene (nijedno dijete neće reći kako ima ružnu majku, djetetu je njegova majka najljepša a u dječjoj psihologiji je poznato da dijete pojam ljepote povezuje s dobrotom). Isto tako, to malo srce prepuno ljubavi koje vidi ono savršeno u nama, što i jesmo kao majke ali same ne vidimo svoju ljepotu jer smo „po putu“ odustale, izgubile, zaboravile sebe i vlastitu „ljepotu... to isto malo srce prepuno ljubavi nas obvezuje da „uđemo dublje“, da osvijestimo da smo beskrajno voljene od vlastite djece unatoč činjenici da nismo savršene, obvezuje nas da postanemo mudre i da naučimo razlikovati osjećaj ljubavi a da prepoznamo što je to postupak ljubavi (koji je daleko vađžniji od samog osjećaja; u ime osjećaja ljubavi su se vodili ratovi i radile razne gluposti u povijesti, a i danas). To malo srce našeg djeteta nas obvezuje da zavolimo sebe baš takve kakve jesmo, da se prihvatimo, sve svoje dijelove koje smo putem pogubile, nađemo nježnosti i blagosti za sebe, da postanemo prvo dobra, ako ne i najbolja, majka samima sebi a onda, sasvim prirodno, s lakoćom i bez truda, bez liste preporuka stručnjaka, postajemo takve majke i svojoj djeci – podržavajuće, mudre, nježne, snažne... za našu djecu najbolje.
Želim nam svima, ženama koje su se realizirale u ulozi majke i koje nisu, sretan majčin dan!
Vaša psihologinja Andrijana Dominis, prof.
Za svaki oblik psihološkog savjetovanja, podrške, potrebne informacije... slobodno se obratite na broj 091/183-3902!
