Čovjek živi, u idealnom slučaju, u jednoj finoj ravnoteži s okolinom, imaju jedan lijepi odnos i svaka promjena u jednom od njih uzrokuje promjenu kod onog drugog. Promijenite okolinu na ovako ekstreman način i neizostavno ćete potaknute procese promjene i kod čovjeka. Još prije 3 tjedan bilo je sasvim normalno otići na kavu s prijateljima, dućan, planirati vikende a onda je sve stalo. Neizostavno, takva drastična promjena imat će svoj utjecaj na čovjekovo fizičko i duševno stanje jer čovjek postoji svojim tijelom, mislima, emocijama, rekli bismo tijelom i dušom.
Mnoga istraživanja i prakse su pokazala da karantene ili neki oblici izolacije imaju utjecaj na čovjekovo spavanje, imunološki, endokrini, neurokognitivni sustav kao što i uzrokuju promjene u metabolizmu. Neizostavno, socijalno distanciranje i ograničavanje fizičkog kretanja dovodi do razvoja simptoma depresije s kojom pod ruku dolazi sestra anksioznost. Prvi put imamo situaciju da, s ciljem očuvanja zdravlja, moramo raditi ono što, s druge strane, i šteti našem zdravlju. Sa svim tim spoznajama stručnjaci raznih profila se suočavaju s izazovima kako ljude podržati u očuvanju zdravlja kad su primorani raditi ono što istovremeno i narušava njihovo zdravlje. Ljudi su toga svjesni i na individualnom planu. I tu se često upada u zamku, ne samo na individualnom planu već i od strane stručnjaka – što raditi!?
Sigurno ste već u ovo vrijeme doživjeli da su vam Inboxi zatrpani pozivom na zajedničke meditacije, molitve, također i pozivima raznih stručnjaka koji kažu da je idealno vrijeme da ovo vrijeme izolacije i karantene iskoristite da naučite neku novu vještinu, naučite novi jezik, da radite na sebi, da se samoaktualizirate i postanete bolja verzija sebe. Ukratko, da od sebe napravite novi projekt jer vrijeme je idealno baš za to, imate vremena. Baš u trenutku kad se naš realitet mijenja i to na način da smo postali fizički izolirani, socijalno izolirani i nesigurni oko budućnosti. Pa i nije baš neki trenutak za postajati boljom verzijom sebe, zar ne!? Nekako mi to izgleda kao nijekanje, kao „Sve je u redu“ i idemo dalje. Ono to i jest, mehanizam obrane kojeg zovemo nijekanje. Ipak, tu je žalovanje za svijetom kakav je bio, tuga za gubitkom svega što smo imali i uzimali zdravo za gotovo, gubitak života kakvog smo imali a tu je i strah vezan uz budućnost. Svako nijekanje ovih osjećaja je nijekanje samoga sebe i realnosti.
Slažem se da ovi osjećaji nisu ugodni i poželjni ali baš bivanje s njima vodi do uspješnog suočavanja sa trenutnom situacijom i do psihološkog snaženja i očuvanja duševnog zdravlja. Zato želim podržati da se malo stane, pogleda u te osjećaje, da im se dade pažnja koju traže, da se pogleda u pozadinu tih osjećaja, da ih se procesira i da im značenje koje imaju za pojedinca. To je uspješno suočavanje sa stresom, to je jedini način za nošenje s kolektivnom traumom s kojom se sada suočavamo. Tu je i odgovornost psihologa da kažu – uzmite pauzu! Mnoštvo istraživanja s područja psihologije govore u prilog tome da uzmemo pauzu. Imamo dovoljno argumenata koji kažu da možemo bolje od ovoga što radimo. I kao pojedinci i kao društvo. Suočeni s kolektivnom traumom najbrže i najefikasnije ćemo se suočiti ako individualno, svak za sebe, doprinesemo svojoj dobrobiti. Tako doprinosimo i dobrobiti društva - što su pojedinci osnaženiji u kolektivu, to i kolektiv postaje snažniji za pronalazak izlaza u vremenima krize.
Upravo zato vrijeme je za pauzu – budite sa svojim osjećajima, za promjenu ne trčite, ne ganjajte, pokušajte stati. Vidite što se krije u vama, koji potencijali su unutar vas. Nemojte odvraćati pažnju od vlastitih procesa 24/7. Držite prostor za sebe. Razvijajte kapacitete da se možete obgrliti baš takvi kakvi jeste, ne kakvi bi mogli biti nego baš takvi kakvi jeste. Ako osjećate tugu, strah, anksioznost, teror... budite s njima, imenujte ih samima sebi, osjetite ih u svom tijelu. A onda ih ispjevajte, isplešite, izradite novi stol od njih, napravite najukusniji kruh od njih, istrčite ih, izudarajte ih u jastuk, ušijte ih u novu haljinu, plačite... izrazite sve ono što je unutra. Ako vam pri tome treba pomoć, potražite je, bila to pomoć prijatelja ili stručna pomoć... To onda nije nijekanje, skretanje pažnje i distanciranje od onoga što jest već mudro očuvanje vlastite dobrobiti.
Ne forsirajte sebe u smjeru „novih projekata“, ne pretvarajte se već budite to što jeste – čovjek, ranjiv čovjek. Mislim da je to put mudorsti koju u ovim vremenima najviše trebamo. Može bolje.Dišite.
Prođite polako i nježno kroz dan.
Ponovite.
Zasad je to dovoljno.
Andrijana Dominis, prof. psihologije
