U velike katastrofe, pored onih izazvanih ljudskim faktorom, spadaju i epidemije. Epidemija je prirodni događaj koji se događao tijekom ljudkse povijesti i više puta. Događaj je uvijek događaja ali ga mi svojom interpretacijom i „ugradnjom“ u vlastiti svijet ideja, vjerovanja i iskustva, bojamo i dajemo mu značenje. Tako će neke situacije za koju osoba ima svijet ideja i jasno joj je što se događa doživjeti kao još jedno iskustvo dok za nekog drugog takvo isto iskustvo može biti traumatsko. Za primjer možemo uzeti situaciju gdje nas netko javno ponižava i viče na nas – ako u iskustvu imamo spoznaju i svijest o tome da ta osoba sama ima problem sa sobom i zato se tako ponaša prema drugome, znat ćemo da takvo ponašanje osobe nije osobne prirode i nećemo datu situaciju doživjeti kao traumu. S druge strane, ako nemamo takvo iskustvo i nemamo svijest o tome da takvo ponašanje govori o samoj osobi, istu situaciju ćemo doživjeti kao napad na naš osobni integritet i dekompenzirati ćemo se, odnosno imati ćemo iskustvo traume. Iz tog razloga su djeca posebno osjetljiva skupina na traumatske doživljaje jer nemaju još znanja i iskustva o svijetu oko sebe, tek ih stvaraju, njihove granice su fragilne i odrasli, naročito roditelji, pomažu im stvoriti sliku o svjetu i o tome kakvo je svijet mjesto – sigurno ili zastrašujuće.
U situacijama velikih katastrofa dogodi se bez izuzetka jedna kolektivna trauma. Neki misle da je trauma nužno događaj praćen vriskom, bježanjem, preplavljivanjem emocijama ali traumatizacija i sam proces traumatizacije može izgledati i puno manje dramatično – jednostavno u osobi nešto pukne, kao da se neki dio nas odlomi od nas samih, nestane, zatvori, zamrzne. To ako nitko ne vrištimo u vrijeme epidemije i karantene, ne znači da nismo doživjeli traumu. Iako je epidemija samo događaj i možemo ga osobno interpretirati kao nešto strašno, može nas biti strah ili možemo biti potpuno indiferentni i neustrašivi, ono što je u ovom događaju zajedničko za sve ljude jest činjenica da je svijet kakvog smo poznavali, stao. Bez obzira na našu osobnu interpretaciju, ostaje činjenica da je socijalni kontakt bio zabranjen i ograničen, škole su stale, vrtići su stali sa svojim radom, velika većina ljudi je stala sa svojim poslom. Ono što smo uzimali zdravo za gotovo, postalo je nedohvatljivo, nemoguće, neostvarivo. U tom peridou karantene, bili smo u svojim domovima, sami sa svojom obitelji, sami sa sobom. U situacijama kad nešto tako naglo prekine prirodne tokove života, naše prijašnje traume izranjaju, naši nezavršen poslovi nam isplivavaju. Vjerojatno je velika većina vas sjetila se iz čista mira neke situacije iz prošlosti koja ju je boljela, ili ste možda bili promjenjivog raspoloženja tokom dana, ćudljivi reklo bi se. Sve su to uobičajne i normalne reakcije na situacije kada čvrsto tlo po kojem smo hodali više nije tako čvrsto. Svijet kakvog smo pznavali više ne postoji. Kao, mjere popuštaju, kao – život se vraća u neku vrstu normalne ali više ništa nije kao prije. Mi kao pojedinci više nismo isti. Nešto se promjenilo u svima nama. I naravno, pitamo se kako će se odraziti to na našu djecu. U ovakvim situacijama velikih katastrofa, konkretno u ovoj situaciji epidemije korona virusa, najranjivija skupina su djeca. Iako oni možda to trenutno ne pokazuju, sigurno je da će njih najviše pogoditi i da će se najviše odraziti na njima. Dijete vrtićke dobi tek gradi sliku o svijetu. Dijete koje cijeli dan sluša o opasnosti od nekog virusa, koji gleda odrasle s maskama na licima, dijete koje vidi kako ljudi stalno nešto peru ruke, pa i samo mora prati ruke, dijete koje je upozoravano da ne grli i ne dodiruje drugoga (ono što je njima tako prirodno i potrebno z zdrav razvoj) dobiva poruku da svijet nije sigurno mjesto za življenje, dobiva poruku da je svijet itekako opasno mjesto. Kako se može živjeti u opasnom svijetu, kako se osjeća ljudsko biće u opasnom svijetu? U situacijama stalne izloženosti opasnostima, ljudsko biće reagira razvojem aksioznih poremećaja. Iako o djeca provode svoje dane u igri i sve se čini nekako bezopasnim, oni grade sliku svijeta i kakvo je to mjesto – sigurno u kojem se mogu opustiti i bivati takvi kakvi jesu, ili je opasno i moraš itekako jako paziti kako se ponašaš da ne ugroziš dobrobit sebe ili drugoga.
Sve navedeno ne bi imalo nikakvog smisla ako se ne bi kao odrasli, kao roditelji i kao stručnjaci zapitali kako možemo prevenirati opasnosti za njihovo mentalno zdravlje i kako osigurati što poticajniju okolinu za njihov razvoj. Odgovor je vrlo jednostavan – kao roditelj brinite o vlastitom mentalnom zdravlju! Što ste vi bolje, to će i oni biti bolje. Dijete najprije u očima roditelja traži informaciju jeli neki događaj opasan ili ne. Ako vidi aknsioznog i preplavljenig roditelja, tada dobiva informaciju da je određeni događaj opasan, svijet je opasan, ono nije zaštićeno i nema ga tko zaštititi jer roditelj je taj u kojem ono traži svoga zaštitnika. Ako pogleda u roditeljeve oči i vidi pogled koji govori „sve je u redu“, i ne samo sve je u redu već i vjeru i optimizam da ako i nije sve u redu, vjerujem da kao roditelj imam kapacitet da se uspješno nosim sa situacijom – tada dijete dobiva poruku da je svijet ok mjesto, da je ono ok, i da se život sastoji od niza događaja za koja će samo odlučiti dati značenje, sukladno slici koju ima o svijetu, odnosno o sebi.
Više o tome kako se samopodržati, kako očuvati mentalno zdravlje i kako se nosti s epidemiloškom krizom koja ne samo da napada naše fizičko zdravlje već i mentalno, sam pisala u prethodnim člancima:
- https://www.dv-biograd.hr/o-nama1/novosti/140-možemo-li-bolje
- https://www.dv-biograd.hr/o-nama1/novosti/137-vrijeme-korone-–-kako-se-podržati
Brinite o sebi, osluškujte svoje potrebe, to nije sebično. Tražite pomoć u tome ako vam je potrebna. To je jedini način na koji možete biti tu za dijete kad mu najviše trebate i to je jedini način kako možete očuvati njegovu psihološku dobrobit.
Za sve potrebne savjete, upite, psihološku podršku i pomoć, obratite mi se u bilo koje doba dana na broj 0911836902!
Vaša psihologinja Andrijana Dominis, prof.
