Senzorna igra i istraživanje važni su za djetetov razvoj, jer ona se na taj način uče senzornoj integraciji te kako stvari oko nas funkcioniraju.

Senzorna integracija je proces tijekom kojeg u dječji mozak dolaze senzorne, odnosno osjetilne informacije iz naših osjetila, a to su vid, sluh, dodir, okus, njuh. Dolaze putem moždanih živaca te se zatim obrađuju tako da im damo smisao i onda na njih možemo odgovoriti nekom aktivnošću.

Sve do dobi od sedam godina, mozak je primarno aparat za senzornu obradu. To znači da on nešto osjeća i direktno iz osjeta dobiva značenje. Malo dijete ne razmišlja puno o stvarima oko sebe –usmjereno je da ih osjeti i da se kreće s obzirom na te osjete.

Njegovi prilagođeni odgovori su više mišićni ili motorički nego mentalni. Tako se prvih sedam godina života naziva razdobljem senzomotoričkog razvoja. Kako dijete postaje starije, mentalni i socijalni odgovori zamjenjuju neke od ovih senzomotoričkih aktivnosti. Međutim, mentalno i socijalno funkcioniranje mozga zasniva se na senzomotoričkoj obradi. Integracija osjeta koja se pojavljuje u pokretima, govoru i igri osnova je kompleksnijoj integraciji osjeta koja je potrebna za čitanje, pisanje i dobro vladanje.

Želite li potaknuti senzornu integraciju kod svoje djece, dajte im da iskušaju što više različitih oblika, tekstura, stvari različite čvrstoće, boje, mirisa i zvuka.

Najveća greška senzorne igre je upravo ta što djetetu ponudimo previše opcija, a mala djeca nisu poznata po pažnji, strpljivosti i koncentraciji. Baš naprotiv, fokus na neki predmet mogu zadržati relativno kratko, a to se vrijeme dodatno skraćuje uvodeći u djetetov vidokrug puno dodatnih mogućnosti za igru i isprobavanje.

Dakle, želite li da vaše dijete isproba i detaljno prouči svaki senzorni materijal koji mu nudite, nudite mu predmet po predmet.

Neka se igra prvo s kuglicama vate i isproba sve mogućnosti igre. Kada djetetu ponestane ideja, pokažite mu još par mogućnosti za igru. Zatim mu ponudite praznu bocu vode napunjenu kamenčićima.

Potom neki grubo pleteni predmet, komad drveta, spužvastu lopticu, pa čak i različite vrste hrane (riža, brašno, grah, palenta,tjestenina)…imate stvarno širok izbor pred sobom.

Upamtite, svaki će predmet biti ipak najbolje proučen i istražen kada samo on bude u djetetovim rukama i kada samo on bude u vidokrugu. Previše izbora remeti dječju koncentraciju i narušava kreativnost te istraživački duh. Dijete ne obraća pažnju na sitne detalje i mogućnosti svakog pojedinog predmeta već se usredotočuje na to da odjedanput pregleda sve, nakon čega želi još, a stare stvari mu više ne mogu pobuditi interes.

Radna terapeutkinja Petra Vidović, Bacc. therap. occup

Poštovani roditelji,

Dječji vrtić „Biograd“ počinje s radom 11. svibnja 2020. Molimo Vas da pažljivo proučite upute HZJZ kako bismo ih mogli adekvatno zajednički provesti.

Upute možete preuzeti na linku:

https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2020/03/Upute-vrtici-i-skole-29-4-2020-finalno.pdf

Anksioznost se općenito definira kao neugodna emocija strepnje i straha, malodušnosti i tjeskobe. Razlikuje se od straha što kod straha imamao određeni izvor kojeg povezujemo sa strahom a kod anksioznosti ga nemamo. Simptomi anksioznosti se manifestiraju na:

• Misaonom planu (teškoće koncentracije, stalno razmišljanje o katastrofičnim ishodima, teškoće spavanja, gubitak strpljenja, preokupiranost s nekom stvari, misli o budućnosti, smetenost...)
• Osjećajnom planu (uznemirenost, tjeskoba, strah, napetost, zatvaranje u sebe, osjećaj kao da ste „na rubu“, osjećaj gubitka kontrole, „Čini mi se da gubim zdrav razum“)
• Tjelesnom planu (bol u grudima, vratu , ramenima...odnosno ukočenost pojedinih dijelova tijela, kardiovaskularni problemi, probavni problemi, problemi spavanja, znojenje, suha usta, slabost u rukamam i nogama, učestalo mokrenje, glavobolje, menstrualni problemi, drhtanje, problemi seksualnosti, hiperaktivnost...)

Iz navedenog se vidi da aknsioznost za sobom povlači mnoge neugodne simptome. O anksioznosti bi se moglo puno pisati, njenim uzrocima, teroijama nastanka, svim mogućim faktorima koji je podržavaju međutim tu ću se pokušati zadržati na njenom značenju u vremenima u kojima danas živimo. Mnoštvo stručnjaka i mediji govor kako smo danas, u ovim vremenima, svi anksiozni i kako je to normalna reakcija s obzirom na okolnosti. I dosita jest jer u temelju anksizonosti i njene pojave je bivanje čovjeka u situaciji kad nemože ni reagirati a ni pobjeći. Urođena ljudska reakcija na izvor straha ili na ono što čovjek percipira kao prijetećim za njega, jest bijeg ili borba (u engleskoj literaturi poznato kao „fight or flight“. Čovjekovi sustavi za razmišljanje, njegovo tijelo sa mišićima i hormonima koji ga u toj situaciji pokreću, učiniti će da će osoba pobjeći iz neke situacije koja je prijeteća i osoba procijeni da neće imati pozitivan ishod za njega ili će ući „u borbu“ i razriješiti situaciju. To je uobičajena čovjekova reakcija u strahu. Ako je osoba „prisiljena“ ostati u toj situaciji škripca između borbe i bijega, razvija simptome anskioznosti, jer „mora“ bivati u situaciji gdje su tjelesni mehanizmi za borbu pokrenuti a tjelesnog pokreta nema, osoba stoji sa svim tim nabojem i fizički, mentalno i emocionalno se crpi. I upravo se to sada događa velikoj većini ljudi. U vremenima u kojima se sada nalazimo, imamo „neprijatelja“ kojeg niti ne prepoznamo (jeli to virus, ekonomska kriza koja nam predstoji po riječima stručnjaka, jeli to stil i način života kojeg još ne poznamo...), nemamo kuda pobijeći jer je u cijelom svijetu situacija ista i ljudi kolektivno razvijaju simptome anksioznosti, u većoj ili manjoj mjeri.

            Anksioznost sama po sebi nije toliko opasna koliko neugodna, često, ovisno o individualnoj osobi i situaciji, se promatra u funkciji rasta. Aksioznost je neizostavni pratioc osobnog rasta i razvoja tokom života tako da ju je velika većina pojedinaca doživjela makar jednom tokom života. Svaki put kad napuštamo staro a novo se još nije pojavilo, osjećamo anksioznost. Takva situacija može biti ulazak u brak, početak studiranja, početak samostalnog života.... sve one situacije koje doživljavamo po prvi put. Svaki put kad neko staro vjerovanje o svijetu ne možemo primjeniti na svijet (što se sada događa), svako naše uvjerenje o nekoj situaciji, osobi, događaju, svako znaše znanje koje nam više ne koristi... kad to počne nestajati, a novog uvjerenja, iskustva, novog znanja, stava i mišljenja o situaciji, osobi, svijetu još se nije stvorilo u namam samima, mi osjećamo anksioznot. Upravo to se događa sada – sve ono što smo znali o svijetu i kako svijet funkcionira – bilo ekonomski, socioločki, politički, pa i na individualnom vnoviou – odlazak u kupovinu, odlazak u frizera, upoznavanje drugih ljudi, odlazak na posao...sve to nam je nepoznanica, još uvijek ne znamo kako će to izgledati ali znamo da onako kako smo radili „po starom“ više ne funkcionira. I to je mjesto gdje se kolektivno razvija anksioznost. Socijalni kontakt pomaže u prevenciji i suzbijanju anksioznih simptoma, međutim i tu imamo otegotnu okolnost – jednostavno nam je, na onakav način kako smo je poznavali, nedostupna. Baš iz navedenog, jako je bitno poznavati procese aksioznosti, jer samo kognitivno razumjevanje procesa anksioznosti, pokazalo je da umanjuje njene simptome.

Nekoliko je načina kako možemo ublažiti anksioznost:

1. Razumjevanje anksioznosti – kao što je upravo navedeno, samo poznavanje psihološke pozadine anksioznosti umanjuje njene simptome
2. Kontrola misli – ne odnosi se na mantru „misli pozitivno, misli pozitivno“ već na svijesno razumjevanje protoka misli. Događaj je događaj ali značenje koje mi njemu dajemo je pod našom kontrolom. Događaju možemo dati pozitivnu konotaciju u smislu rasta i razvoja, možemo ga interpretirati kao katastrofu ili samo kao činjenicu – da se nešto dogodilo
3. Opuštanje i meditacija – jer nas dovodi u „tu i sada“, anksioznost ima svoju bazu u projekciji budućnosti, osoba nije tu i sada već je u sutra
4. Tjelovježba – što je tijelo više pokrenuto, to osoba ima jači osjećaj selfa, samoga sebe, sustav podrške mu je bolji i osjeća da ima kapacitete za suočavanje sa situacijom
5. Dijeta – u smislu konzumiranja zdrave prehrane
6. Profesionalna pomoć – puno ljudi se sami suočavaju sa anksioznošću pitajući se jesu li normalni i na neki način skrivaju svoju patnju. Činjenica je da najveći broj ljudi koji dođu na psihoterapiju dolaze upravo sa simptimima anksioznosti i da osobama pomaže kad znaju da nisu sami. Nemojte biti sami, potražite stručnu pomoć, doista pomaže!

Zašto je još važno razumjeti anksioznost?

Zbog djece. Ne razviju svi ljudi anksioznost, niti je svi razvijaju u jednakom stupnju – neki su više anksiozni, neki mane. Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete pa sam sigurna da želi jednog dana da njegovo dijete ne bude anksiozno već snažno, podržano, s povjerenjem u život. U temelju anksioznosti je nedostatak podrške. Pa kako to da se neki ljudi osjećaju podržanima a neki ne? Odgovor leži u ranim iskustvima. Ako osoba nema asimilirano iskustvo podrške iz djetinjstva, ona će biti anksiozna, više i češće nego osoba koja ima asimilirano iskustvo podrške. Kako to izgleda? Dijete osjeti strah, majka to jasno vidi i ako majka dozvoli djetetu da osjeća strah te ga prizna i utješi, tada dijete odrasta u odrasloga koji ima internaliziranu unutarnju unutarnju majku koja kaže da će sve biti u redu i takav odrasli će kad dođe nešto novo,osjetiti strah koji će ga mobilizirati i koristiti će ga kao energiju za pokret, imati će povjerenje u život. Ako majka djetetu kaže „što se sada bojiš, nemj se bojati, nemoj plakati“ odnosno ne dozvoli i ne prizna djetetov strah, tada dijete ostaje sa silnom energijom emocije straha koja je zaustavljena i s kojom ne zna što će te se strah još i više povećava, potiskuje cijelo iskustvo i kao odrasla osoba kad se pojavi nešto novo, nema podršku, nema internaliziranu unutarnju majku koja je ponudila iskustvo u kojem je sve bilo u redu, osjećati će strah, razvijati će simptome anksioznosti, povlačiti će se u sebe i neće imati povjerenja u život. Majka to radi ne zato što ne voli svoje dijete već zato što ni sama nije razvila efikasne mehanizme za suočavanje sa strahom i djetotova reakcija straha samo u njoj budi njena loša iskustva i želi izbjeći situaciju. Ono što je bitno da kao značajni odrasli potvrdimo nečije iskustvo, u ovom slučaju djetetovo, bez da ga interpretiramo i umanjujemo, analiziramo i „sklanjamo“ već da ga potvrdimo. Kad potvrdimo djetetovo iskustvo, mi smo potvrdili njegovo biće a kad to uradimo, mi mu pomažemo i činimo od njega osobu koja će biti snažna, sa osjećajem vlastitog selfa koji je spreman suočiti se sa bilo čime u životu i koji ima povjerenje u život. Zato je bitno da u ovim vremenima vodimo računa o sebi kao značajnim odraslima koji utječu na razvoj generacija koje dolaze jer anksiozni odrasli nema kapacitet biti sa strahom svoga dijeteta, ono budi i njegove vlastite strahove. Zato je bitno da vodimo računa o sebi, svojoj mentalnoj higijeni i da polako i nježno sa samima sobom u vim vremenima tražimo neke nove puteve za sebe i za našu djecu.

Za sve upite, podršku i savjete, slobodno mi se obratite na telefon 091/183-6902

Psiholog Andrijana Dominis, prof.

Prije samo dva tjedna život nam je bio brz, trebalo ga je „hvatati“, obitelj se suočavala s problemom nedostatka vremena. Užurbanost života nije ostavljala puno vremena za posvećenost djeci. Danas kada se životni tempo prisilno naglo umiruje, roditelji imaju priliku kvalitetno ispuniti to vrijeme s djecom. Mnoga istraživanja potvrđuju važnost zajedničkog provođenja vremena i uključenost roditelja u igru s djecom što povoljno djeluje na kognitivne i socio-emocionalne kompetencije djeteta, pridonosi osjećaju sigurnosti djece, emocionalne povezanosti i bliskosti s članovima obitelji.
Veliki broj roditelja navodi kako se u ovo vrijeme izolacije teško nose sa snažnim emocionalnim izljevima djece te da im aktivnosti koje žele provesti ne uspijevaju. Ono što nam treba biti važno prije bilo kakvih edukativnih aktivnost jest povezati se s djetetom kako bismo mogli pomoći djetetu kada dođe do snažnih emocionalnih izlijeva

Vratimo se na emocije. Što mislite jesu li dječje emocije jednake emocijama odraslih? Vjerojatno pogađate da nisu. Djeca emocije doživljavaju različito u odnosu na odrasle osobe, njihove emocije su jednostavne i spontane, učestalije, kratkotrajnije, snažne i nestabilne. Oni svoje emocije izražavaju otvoreno, ne znaju se suzdržavati. Prije 5. do 6. godine života dijete nema sposobnost za emocionalnu regulaciju. Želite li dijete naučiti prepoznati vlastite emocije, prije svega je važno znati prepoznati vlastite. Moramo moći regulirati vlastite emocije i smiriti sebe kako bismo mogli pomoći djetetu da napravi isto. Kako se ponašate u situacijama kada dijete ima snažne emocionalne izljeve? Jedna od vještina koja vam može pomoći i koju možete naučiti, vještina koja se koristiti u terapiji igrom je empatičko reflektiranje. Empatičko reflektiranje naziva se i aktivno slušanje, odnosi se na posvećeno, pažljivo slušanje djeteta te se pokušavamo unijeti u djetetov osjećajni svijet i reflektirati mu ono što nam govori. Odnosno možemo reflektirati ponašanje, misli i osjećaje djeteta.  

Sada u vrijeme izolacije ako imate više djece i još su k tome približne dobi za pretpostaviti je da se sukobe zbog igračaka i sl. Na primjer, dijete dolazi plačući je mu je brat/sestra uzeo/la igračku. Većina nas bi prvo pitala „Što se dogodilo?“ i zatim nastavila „To je samo igračka, nemoj plakati zbog gluposti….“ i slično. Cilj nam je da se situacija s djetetom što prije riješi kako bismo mogli nastaviti sa svojim poslom. Mnogi će sada promislit, što bi se drugo i moglo učiniti osim navedenog? Jedan od odgovora glasi: empatičko reflektiranje kroz primjerice rečenicu (nježnim glasom): „Vidim da si jako tužan/a što se sad ne možeš igrati s tom igračkom.“ Tom rečenicom dajemo djetetu informaciju da vidimo kako se osjeća u tom trenutku,  a  djetetu služi da mu osvijestimo njegovu emociju. Također tom rečenicom dajemo do znanja djetetu da ga prihvaćamo s njegovom emocijom, upravo takvog kakav jest. Često će samo ovo biti dovoljno da se dijete umiri jer djetetu je bio potreban osjećaj da ga se vidi, čuje, razumije i da nam je važno. Međutim, može se dogoditi da je dijete jako uznemireno i da naša rečenica „Vidim da si jako tužan što se sada ne možeš igrati s tom igračkom“ vjerojatno nije zadovoljila njegovu emocionalnu potrebu. To znači da ćemo rečenicu trebati ponoviti više puta na više različitih načina „Razumijem te, nije lijepo kada ti se uzme igračka dok se ti igraš. Gle, mogli bismo….“ i biti doista potpuno prisutni „biti ovdje i sada“ s djetetom u njegovoj situaciji. Kada dijete čuje naše riječi, uočit će se na njegovom licu ili tijelu olakšanje koje nosi poruku „Gle, mama/tata me razumjela/razumio, shvaća kako se osjećam, sada se mogu smiriti.“ Empatičko reflektiranje pomaže nam razumjeti dijete i pomaže djetetu da osjeća da ga se razumije. Empatičko reflektiranje je vještina koja se uči, stoga izaberite neki trenutak u danu, fokusirajte se na dijete i empatički mu reflektirajte ono što vidite da osjeća, želi, radi. I pratite kako će dijete reagirat.

Kako ne bi sve ostalo na empatičkom reflektiranju u nastavku vam nudim zanimljivu aktivnost „Kocka osjećaja“ u kojoj se možete povezati s djetetom putem igre.
Sliku kocke imate u fotografiji u prilogu. Nacrtajte na tvrđi papir, zatim kocku izrežite po ravnim crtama. Svaku stranicu kocke zajedno s djetetom obojite nekom bojom i odredite koja boja označava koji osjećaj. Uz pripadajuću boju na kocku možete napisati osjećaj ili ako dijete ne zna čitati nacrtati emotikone koji predstavljaju emociju. Nakon što ste obojili kocku, presavijte je po isprekidanim linijama. Na presavijene dijelove stavite lijepilo i zatvorite kocku, lagano pritisnite i ostavite da se osuši. Kada ste pripremili kocku osjećaja, igra može početi: zadatak je baciti kocku i s obzirom na boju i osjećaje koje ste dobili ispričati kada se taj osjećaj pojavio kod vas (npr. bio sam ljut kad mi je netko srušio toranj od kocaka….) Razgovor o osjećajima potaknut će djecu da povežu emocionalna stanja sa situacijom te da u novim situacijama mogu izraziti kako se osjećaju.

Ukoliko imate bilo kakva pitanja, trebate podršku, pomoć, savjetovanje o odgojnim postupcima slobodno me kontaktirajte na broj mobitela 092 118 7474 ili e-mail adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Vaša pedagoginja Višnja Milačić Žurić, prof.

Odgoj djeteta bez tjelesnog kažnjavanja ni približno ne znači poticanje popustljivog roditeljstva. Roditelji koji su uvjereni da je tjelesno kažnjavanje djece neučinkovito i ponižavajuće za dijete pronalaze druge načine rješavanja sukoba i postizanja usklađenosti s njihovim standardima ponašanja.

Nenasilni načini reagiranja na djetetovo pogrešno, štetno, opasno ili društveno neprihvatljivo ponašanje mogu uključivati:

• Kada su u pitanju mlađa djeca – odvlačenje pozornosti prije nego se problem razvije; smirivanje djeteta pronalaženjem druge zajedničke aktivnosti; pridobivanje djeteta da vas sasluša i ukazivanje na ono što je bilo pogrešno i kako se može drugačije; odmak od situacije i raspravljanje o njoj kasnije kada se emocije smire; korištenje prekida aktivnosti; korištenje prirodnih i logičnih posljedica.
• Kada su u pitanju starija djeca – razgovaranje o nepoželjnim oblicima ponašanja, korištenje prirodnih i logičnih posljedica, upućivanje djeteta da, po mogućnosti s roditeljem, nadoknadi 'štetu' koju je svojim ponašanjem izazvalo i ispravi loš postupak, ili uskraćivanje povlastica (npr. gledanja televizije ili susreta s prijateljima).

U ovim je situacijama vrlo važno izbjeći vrijeđanje djeteta te ugrožavanje njegove samosvijesti i dostojanstva – naime ono što treba osuditi je neželjeno ponašanje, a ne dijete. Roditelj bi također trebao razmisliti i o djetetovoj sposobnosti da razumije i slijedi pravila, te o okolnostima i ozbiljnosti ponašanja. Prilikom postavljanja granica roditelj treba voditi računa o tome što je dobro za dijete sukladno njegovoj dobi i stupnju razvoja te razmisliti o razlozima zbog kojih ih određuje.

Mnogi roditelji ustanovili su da mogu izbjeći prisilu u odnosu sa svojom djecom ako su već od njihovog rođenja s njima uspostavili odnos pun osjećaja, poštivanja i zadovoljstva. Ključ uspješnog poučavanja djece da sama reguliraju svoje ponašanje leži u uspostavljanju obostranog poštovanja i u očekivanju suradnje s djecom od njihove najranije dobi. Djeca dobro reagiraju na poštovanje i pozitivna očekivanja. To znači da roditelji trebaju očekivati dobro ponašanje i na njega se usredotočiti, umjesto na loše ponašanje, te se pobrinuti da dijete razumije što se od njega očekuje te da je to sposobno i ispuniti.

Da bi djeci pomogli naučiti pozitivne oblike ponašanja, roditelji mogu:

• djetetu redovno pružati pozitivnu pozornost bez obzira na djetetovu dob.Kako dijete raste, ovakvo postupanje uključuje i zanimanje za njegove vršnjake i školske uspjehe;
• pozorno slušati svoju djecu i pomoći im da izraze osjećaje;
• pomoći im da shvate moguće posljedice svojih izbora;
• poticati pojavu poželjnih ponašanja pridajući im pozornost i hvaleći ih, a ignorirati manje manifestacije neželjenog ponašanja;
• ponašati se kao što bi željeli da im se dijete ponaša, komunicirati s djetetom s poštovanjem i svojim primjerom pokazati kako se rješavaju sukobi (konstruktivno).

Podržavanje poželjnih oblika ponašanja i smanjivanje onih neželjenih najbolje uspijeva roditeljima koje njihova djeca poštuju. To od roditelja iziskuje da priznaju i prihvate činjenicu da i sami griješe te da preuzmu odgovornost za svoje roditeljsko ponašanje i kvalitetu odnosa s djetetom (a ne da za sve krive dijete).

Novija istraživanja potvrđuju da djetetova samoregulacija i suradnja nisu posljedica roditeljskih disciplinskih postupaka, već da izviru iz pozitivnog odnosa roditelja i djeteta. (Nije dijete pristojno jer smo ga tako istrenirali, nego zato jer se mi s njim i ostalima pristojno ophodimo). Roditeljsko ponašanje koje doprinosi stvaranju i održavanju pozitivnog odnosa s djetetom je ono što pruža rane temelje djetetovoj suradnji s roditeljevim zahtjevima. Djeca spremnost na suradnju razvijaju iz ranih iskustava recipročne suradnje s roditeljima tijekom povijesti njihovog odnosa.

Preporučam film „Trampolin“ redateljice Zrinke Katarine Matijević iz 2016. Koji se bavi vrlo teškom, ali važnom temom, obiteljskim nasiljem, posebice majkama koje zlostavljaju kćeri. U filmu je prikazano kako se nasilje prenosi s naraštaja na naraštaj, pa je tako zlostavljač nekadašnja žrtva kojoj je u biti potrebna stručna pomoć, ali i oprost.

Izvor: Interni materijali za provođenje radionica za roditeljima „Rastimo zajedno“

Pripremila: Pedagoginja Višnja Milačić Žurić, prof.

Šiškica je bila vrlo spretna, okretna i maštovita vjeverica. Vjeverice takve obično i jesu, ali Šiškica je bila posebna. Samo je izmišljala nove i nove igre. Često se družila s vjevericom Kestenkom. Sate i sate provodile su igrajući se Šiškičinih igara.

Proljetno je poslijepodne. Šuma je umivena pljuskom. I stabla, i cvijeće, i zemlja mirišu. Sve odiše lakoćom i svježinom. Dan stvoren za šetnju. Kestenka se otputi po svoju prijateljicu Šiškicu. Zviždukne joj nekoliko puta. Hop, hop, hop....U hipu je spretna Šiškica bila kraj svoje prijateljice. Ponijela je i rekete za badminton. Nek se nađu pri ruci.

Šiškica je zaista bila prava sportašica i svaki je trenutak nastojala iskoristiti za vježbu. Skok po skok; hopa, hop; cupa, cup... Riječ po riječ – i dvije prijateljice stigoše na proplanak.

Hoćemo se zaigrati? – predloži Šiškica, ne gubeći vrijeme. Kestenka spremno prihvati. I sama je voljela badminton. Vjeverice zauzeše pozicije, no nikako im nije išlo. Šapice su im upadale u blato.

Šiškica se zamisli i brzim kretnjama stane razgledati okolinu. Potom usklikne – Imam ideju! Znaš što, mogle bismo se uspentrati na one dvije jele, pa tako igrati. Mislim da je razmak posve prikladan za našu igru. Onda, kestenka, jesi li – za?

Kestenka, koja je obožavala sve što je novo, objeručke prihvati prijateljičin prijedlog. Izvrsno! Kako si se samo toga dosjetila!?

I tako se svaka vjeverica uzvere na svoje drvo i igra započne. Za loptice koje bi pale na zemlju nisu mnogo marile. Ionako na jelama ima dostatno šišarki da bi mogle igrati i cijelu godinu bez prestanka.

Skakućući s grane na granu za lopticom, Kestenka uzvikne – Ovo je zbilja nešto posebno! A Šiškica odgovori – Baš mi je drago da uživaš! Pig – pong, tam-dam, tam-dam. Izvrsno su igrale obje vjeverice.

A onda – iznenada, Šišlkica se u igračkom žaru oklizne o mokru granu i počne gubiti ravnotežu. Pokušavala se zadržati na sve moguće načine – i rukama i repom... No to joj je samo pomoglo ublažiti udarac i spasiti glavu. U nekoliko se sekunda našla na zemlji.

Joj, što boli! – krikne preplašena vjeverica. U tren oka prijateljica se stvori pokraj nje, pokušavajući joj pomoći. Na žalost, Šiškica nije mogla stati na nogu. Jedino što je Kestenki preostalo bilo je pozvati šumskog liječnika. I tako je Šiškica dobila gips.

Prijateljica Kestenka provela je cijelu noć uz Šiškicu, a sutradan je otišla u školu. Kako se Šiškica ne bi odveć naprezala penjući se u svoju kućicu na drvetu, prespavale su u „logorištu“, kolibici koju su podigle šumske životinjice u blizini proplanka za igru.

Tek kad je ostala sama, Šiškica je zapravo shvatila što se dogodilo. Počele su je opsjedati „crne misli“.... Šiškica je za četiri tjedna imala nastupiti na šumskom badminton-natjecanju, a sad je u gipsu. Ništa od vježbe i ništa od pobjede.

Poznavajući dobro prijateljicu, Kestenka prije odlaska u školu otiđe do Srnice zamoliti je da posjeti Šiškicu. Kada je Srnica stigla, Šiškica je plakala kao ljuta godina. Srnicu jedva da je i primijetila.

Dobro jutro, draga Šiškice! – pozdravi je nježno Srnica. Šiškica se okrene prema Srnici i tiho odzdravi – Dobro jutro, Srnice! Nakon kraće stanke započne svoju priču – Vidiš u što sam se uvalila. Kako sam samo mogla biti tako glupa da izmišljam bedaste nove igre prije natjecanja.... Da sam barem malo više pazila... – izgovori Šiškica, okrivljujući sebe.

Kad tako razmišljaš, je li ti lakše? Nije. Ali ne mogu se sjetiti ničega što bi mi olakšalo situaciju. Dušo draga, ti barem znaš da vrijeme ne možeš vratiti. Ali uvijek možeš učiniti nešto novo. Ako to želiš, naravno!

Srnice, što sad mogu učiniti? Noga će mi biti u gipsu tri tjedna, a natjecanje je za četiri. Što mogu učiniti? Drago mi je da razmišljaš o tome što se može učiniti. No osjećam li tvoju zbrinutost? Pa, da. Posve sam zbunjena. Ne vidim nikakav izlaz. U posljednje sam se vrijeme cijela posvetila badmintonu...

Šiškice, cijela šuma priča o tvojoj kreativnosti i mašti. Što si ono lani počela raditi? Misliš ono s lutkama i lutkarskim priredbama. Ah, potpuno sam zaboravila – odgovori Šiškica, smješkajući se.

To te zabavlja? Uživaš u tome? – nastavi Srnica. Da. Dobro se tada osjećaš? Skroz dobro! Osjećam se nekako ispunjeno. Volim stvarati!

Pa bi li to željela opet raditi ovih dana dok si kod kuće? Upita je Srnica. Naravno da bih – veselo će Šiškica. A onda se odjedanput snuždi – A materijal? Potreban mi je materijal, a ja se sad teško krećem. Za materijal ne brini! Dobrohotno odvrati Srnica – Samo mi reci, želiš li zaista raditi? Bi li te to veselilo? Daa – poviče Šiškica, skakutajući na jednoj nozi. Onda dobro. Kestenka i ja preuzet ćemo brigu o materijalu. Ti samo dobro promisli što će ti biti potrebno.

Čim je dobila materijal, Šiškica se marljivo bacila na izradu lutaka. Bila je prava umjetnica. Znala ih je izraditi doslovce od svega: šišarki, grančica, slame, sijena, krpica, žirova, kestena, različitih šumskih plodova.... Materijala je imala napretek. Tko bi je posjetio, donio bi ono što mu se činilo da bi joj moglo koristiti. Prijatelji su joj dolazili zaista često. Svi su sa zanimanjem promatrali što stvara. U poslijepodnevnim satima činilo se da kolibica poskakuje od veselih glasića...Lutke su bile gotove i zajednički su počeli osmišljavati predstavu.

U stvaranju i druženju s prijateljima koji su je okruživali Šiškici su tri tjedna protekla za čast. Premda je znala da neće nastupiti na ovogodišnjem natjecanju u badmintonu, Šiškica se osjećala vrlo zadovoljnom. Uživala je u izradi lutkica i pripremi predstave.

Svi su nestrpljivo očekivali premijeru. I sudionici i publika. Osvanuo je i taj dan. U poslijepodnevnim satima na šumskom su se proplanku počeli okupljati stanovnici sa svih krajeva šume. Bio je to značajan kulturni događaj.

Mislim da naslućuješ kako je predstava primljena sjajno. Kad se ulože velik trud i ljubav, uspjeh je zajamčen.

A Šiškica? Šiškica je bila osobito uzbuđena, ponosna i sretna.

Iz zbirke priča za djecu „Kakav će ti biti dan, odlučiti možeš sam!“ autorice Sanje Brbore.

U prošloj priči (Vjeverić Žirić) upoznala sam vas s Teorijom izbora, psihološkim potrebama i četiri ključna pitanja, odnosno putokazom koji nas vodi u smjeru do boljeg odnosa i boljeg života.

Danas ću vam zadati jednu vježbu s obzirom na priču s poruku: uvijek postoji izlaz!

Za ovu vježbu potreban vam je bilo koji predmet koji vam se nađe pri ruci. To može biti olovka, papirnata maramica, knjiga...Zapišite za što biste ga sve mogli upotrijebiti. Nakon što zapišete sve što vam je palo napamet, pokušajte s istom maštovitošću zamisliti koliko izbora biste mogli imati u nekoj situaciji koju smatrate svojim problem.

Nemojte se obeshrabriti ako vam u početku neće pasti na pamet više mogućnosti. Vremenom ćete se izvježbati, a možda i vi imate neku Srnicu kao Šiškica koja vam može pomoći da dođete do rješenja. Jer tražiti pomoć nije znak slabosti, već znak snage. Ne mora svaka zamisao biti realna i ostvariva. Možda se i našalite sa sobom pa upišete da bi za rješenje vašeg problema bilo najbolje da se preselite na Mars. No, kad malo razmislite, vidjet ćete s koliko prepreka i teškoća bi bila ispunjena realizacija takvog plana pa ćete od nje vjerojatno odustati. Ali ako ste se, možda, odlučili za jedan ili čak i nekoliko praktičnijih načina, možda se i odlučite za ostvarenje nekog od njih.

Ako ovu vježbu odigrate i sa svojim djetetom, naučite ćete ga kroz zabavnu igru koliko izbora možete imati u situacijama koje su na prvi pogled bezizlazne. Baš kao što je i vjeverica Šiškica naučila.

KADA SE ULOŽE VELIK TRUD I LJUBAV, USPJEH JE ZAJAMČEN!

Pripremila pedagoginja Višnja Milačić Žurić, prof.

U svakom trenutku u našem organizmu se odvija niz različitih aktivnosti. Naše srce pruža neprekidnu cirkulaciju krvi, želudac i crijeva probavljaju hranu, mozak prima i obrađuje informacije, tijelo održava temperaturu do 37°C…kako bi se to sve nesmetano odvijalo, našem organizmu potrebna je energija koju dobiva iz hrane. Oslobađanje energije odvija se u stanicama skupom metaboličkih reakcija i procesa, što nazivamo stanično disanje.

Energiju izražavamo u kalorijama (kcal) ili u kilođulima (kJ).

DNEVNA ENERGETSKA POTREBA ZA DJECU U DOBI OD 1 DO 6 GODINA

Za normalno uhranjeno, aktivno dijete od 1-3 godine dnevni jelovnik treba bazirati na 1200kcal, dok za dijete od 4-6 godina na 1600kcal. Time će se zadovoljiti sve potrebe bazalnog metabolizma, rasta djeteta te aktivnosti tokom dana.

Nedovoljan ili prekomjeran energetski unos s jedne strane može dovesti do pothranjenosti i povećane sklonosti infekcijama, dok s druge strane dovodi do pretilosti i rizika za kardiovaskularne bolesti, aterosklerozu i dijabetes u starijoj dobi.

MASTI – preporučeni dnevni unos je 30-35%, masti su najbogatiji izvor energije. Održavaju kožu zdravom, oblažu organe, poboljšavaju okus hrane, građevni su materijal, osobito za mozak. Imamo biljne i životinjske izvore masnoća. Bogati izvori su biljna ulja, maslac, meso, riba, jaja, mlijeko i mliječni proizvodi, avokado, soja i masline.

BJELANČEVINE – preporučeni dnevni unos je 10-15%, one izgrađuju tijelo, vrlo su važne za rast i popravak oštećenih tkiva, ali služe i kao izvor energije. Bjelančevine se nalaze u majčinom mlijeku, mesu, ribi, jajima, mahunarkama, žitaricama, orašastim plodovima i sjemenkama.

UGLJIKOHIDRATI – preporučeni dnevni unos je 50-60%, one opskrbljuju tijelo energijom, a nalaze se u majčinom mlijeku, dojenačkoj formuli, žitaricama i proizvodima od žitarica, kukuruzu, voću, krumpiru, mlijeku, šećeru.

VITAMINI I MINERALI – za djecu je bitno da hrana bude bogata i vitaminima i mineralima, koji su tijelu potrebni za razne funkcije.

Vitamini- sudjeluju u stvaranju crvenih krvnih zrnaca, potpora su imunološkom sustavu, oslobađaju energiju iz hrane...

Minerali- sudjeluju u izgradnji kostiju i zubi, prijenose živčane impulse, održavaju ravnotežu tekućina…

Pravilnom i uravnoteženom prehranom od najranije dobi, unosimo u organizam sve potrebne tvari koje pridonose pravilnom rastu i razvoju djeteta, te zdravlju u odrasloj dobi.

ZDRAVSTVENA VODITELJICA

U vrijeme socijalnog distanciranja i smanjenog broja izlazaka iz kuće ne smijemo zaboraviti kako je tjelesna aktivnost neophodna za očuvanje i unaprjeđenje našeg zdravlja.

Svakodnevno smo svjedoci kako djeca i odrasli sve više podliježu sjedilačkom načinu života, provodeći vrijeme pred televizorom, mobitelom, igrajući igrice na računalu i uživajući u nezdravoj „brzoj“ hrani.

Dolazi do epidemije nezaraznih kroničnih bolesti kao što su pretilost, visoki krvni tlak, dijabetes, osteoporoza, bolesti srca i krvnih žila, povišen kolesterol, razne maligne i psihičke bolesti. Tjelesnom aktivnošću možemo spriječiti ili odgoditi pojavljivanje ovih bolesti.

Navike redovitih tjelesnih aktivnosti trebaju se stjecati od najranijeg djetinjstva, jer će na taj način najčešće ostati prisutne i u odrasloj dobi. „Svjetska zdravstvena organizacija“ objavila je savjete kako bi djeca do 6 godina starosti trebala biti uključena u najmanje 180 minuta raznih tjelesnih aktivnosti.

Djeca tjelesnu aktivnost mogu provoditi kroz razne dječje igre, ples, sudjelovanje u kućanskim poslovima, radom u vrtu ili penjanjem uz stepenice.

Ovo nije vrijeme kada trebamo biti depresivni i očajavati, ovo je vrijeme koje trebamo prihvatiti i iskoristiti na najbolji način koji možemo. Upalite najdražu pjesmu i zajedno pjevajte i plešite, skačite, istežite se, perite pod, pravite krevete, sadite voće, povrće i cvijeće, zalijevajte vrt i pratite kako raste ono što ste posadili, zajedno skuhajte zdrave obroke.

Aktivna djeca su sretnija i zadovoljnija, kreativnija, bolje spavaju, s više samopouzdanja i uspješnija u školi. Vježbajte s njima, probudite dijete u sebi!

Na sljedećoj stranici nalazi se plakat 10-minutnog vježbanja za djecu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

ZDRAVSTVENA VODITELJICA
JOSIPA MIKULIĆ

Poštovani roditelji,

zbog provođenja duljeg vremena u kući lako je upasti u zamku prekomjernog i nekvalitetnog korištenja ekrana. Kako biste ekrane koristili u dobre svrhe, u nastavku vam donosim kvalitetne izvore na internetu za djecu i roditelje. Ograničite vrijeme koje dijete provodi pred ekranima i koristite ih zajedno s vašom djecom, razgovarajte o tome što gledate kako bi se kod djece razvijalo kritičko mišljenje. Slijedite upute Svjetske zdravstvene organizacije koje se odnosi na vrijeme provedeno pred ekranima. Svjetska zdravstvena organizacija preporučila je kako za djecu do 2 godine starosti vrijeme pred ekranima uopće ne bi trebalo postojati, a za djecu starije dobi preporuča se ograničiti na maksimalno dva sata dnevno.

Izvori na internetu:

• Slikovnica „Zapeli zajedno“ namijenjena djeci i odraslima, o tome kako se slagati sa svojom obitelji i sa svijetom uopće dok smo zaglavljeni jedni s drugima u ovim čudnim vremenima. https://drive.google.com/file/d/1rejd47qBRR3pOQtEQxFteOle0OQYoqeD/view?fbclid=IwAR0J4fTm7bgCqxolXAvLNElg0mjWO_5HN5We7aXtUqxYYxDA1TN_0iyvPAY
• Slikovnica „Gdje su nestale ribe“ priča je o prirodi i ljepoti prevladavanja međusobnih neslaganja, te o tome kad u životu želimo prave stvari, onda sve one koje su suvišne nestaju, pa ostaje dovoljno prostora za sve na svijetu. Tako i za ribe. https://drive.google.com/file/d/137rk8uMlKIa1TBDJJSgoWqR-PTuVXEnm/view?fbclid=IwAR3UlaP_KbngmxDzunyBXE7Qbldp6W92VZlQ9FXXpqDzqpLPOnEfZQbK6YY
• Interaktivna priča za djecu o tome što je to koronavirus i kako se zaštiti https://660919d3-b85b-43c3-a3ad-3de6a9d37099.filesusr.com/ugd/64c685_b01d06e6178044e0ad05214487026cb3.pdf
• Slikovnica „1, 2, 3...mi već znamo brojiti“, https://drive.google.com/file/d/1SYV4iKaHNmhxa_UKCaMlrqjqOrbpB24Y/view
• Priručnik „Nešto se jako čudno dogodilo u mojem gradu“ namijenjen roditeljima kako bi pomogli djeci u dobi od 3 do 8 godina u boljem razumijevanju pandemije korona virusa.
• https://uniri.hr/wp-content/uploads/2020/03/Croatian_Something-Happened-in-My-City_USA_stv.pdf
• 55 ideja za obiteljske aktivnosti koje povezuju i grade psihološku otpornost https://www.poliklinika-djeca.hr/wp-content/uploads/2020/04/Kartice-za-ki%C5%A1ne-dane1-1.pdf
• U sklopu programa „Krenimo zajedno“ koji provodi ured UNICEF-a za Hrvatsku u suradnji s Pučkim otvornim učilištem „Korak po korak“ razvijene su tri e- slikovnice. http://www.korakpokorak.hr/hr/e-slikovnice/113
• 8 besplatnih e- slikovnica https://www.tvornica-snova.hr/blog/8-besplatnih-e-slikovnica-za-klince
• Poučne priče s interaktivnim zadacima koji potiču kognitivni razvoj djece https://eknjige-junior.hr/
• Web stranica Međunarodne digitalne knjižnice nudi knjige za djecu i slikovnice hrvatskih autora, ali i knjige za djecu iz raznih zemalja, dostupno na http://en.childrenslibrary.org/
• Za djecu koja znaju engleski na stranici Storyline Online poznate osobe pričaju priče na engleskom jeziku https://www.storylineonline.net/
• Brošura s kratkim vježbama za djecu koje su korisne u stanjima uznemirenosti https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/novosti/besplatna-brosura-kratke-vjezbe-mindfulnessa-za-djecu-za-prepoznavanje-i-kontrolu-neugodnih-osjecaja-i-ponasanja/
• Potražite s djetetom zanimljive činjenice i još punooo toga na http://www.maligenijalci.com/
• Na stranici nakladničke kuće Harfa nalaze se radni materijali za poticanje intelektualnog razvoja djeteta pod nazivom Pametnica https://www.harfa.hr/
• Na stranici Artrea nalazi se online škola koja sadrži vježbe i radne listiće za razvijanje grafomotoričkih vještina, percepcije te vježbe i listići za predškolski uzrast https://www.artrea.com.hr/onlineskola.html
• Savjeti, materijali, zanimljive ideje https://www.unicef.org/croatia/kako-provoditi-vrijeme-s-djecom-kod-kuce
• 10-minutno tjelesno vježbanje za djecu nalazi se na https://www.youtube.com/watch?v=8M9gsu3lYHc
• Hrvatski Crveni križ i Kazalište Tvornica lutaka pjesmica čiste ruke https://www.youtube.com/watch?v=krGwkEjHjws
• Terapeutska priča Susan Perrow „Mali gnom zatvoren u dom“ https://www.youtube.com/watch?v=NT8zSa0EGLA
• Terapeutska priča „Slonić koji je stalno plakao“ https://www.youtube.com/watch?v=FTq-i76w1H0
• Priča „Tajna zidnog sata“ https://www.youtube.com/watch?v=2cFxTOx39GM

Bilo bi dobro napraviti raspored dnevnih aktivnosti zajedno s djetetom u kojem ćete naznačiti količinu vremena provedenog pred ekranima.

Čuvajte sebe i svoje najmilije.

Za podršku i savjete o odgoju djece dostupna sam putem mobitela 092 118 7474 i na e-mail adresi: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Pedagoginja Višnja Milačić Žurić, prof.

Povodom obilježavanja „Svjetskog dana zdravlja“ koji ove godine slavi rad medicinskih sestara i primalja želim istaknuti kako se medicinske sestre i drugi zdravstveni radnici kod nas, a i u cijelom svijetu trenutno nalaze na prvoj crti borbe protiv koronavirusa. Svakodnevno su izloženi velikom broju kako oboljelih tako i umrlih. Stoga je vrlo bitno da na današnji pružimo podršku svim medicinskim sestrama i primaljama te da shvatimo kako one imaju veliku ulogu u pružanju zdravstvene i socijalne skrbi.

Prije 4 mjeseca slušali smo kako se u dalekoj Kini pojavio virus koji se brzo širi i napada prvenstveno naša pluća, a potom i cijeli organizam. Tada nismo ni mogli zamisliti kako će nam taj „novi“ virus uvelike promijeniti naše živote i skoro zaustaviti cijelu zemlju.

Stručnjaci nam svakodnevno daju upute kako se ponašati i zaštititi od koronavirusa. Na prvom mjestu je smanjiti socijalne kontakte, te se držati razmaka od drugih ljudi od najmanje 2 metra. Vrlo važno je i održavati higijenu ruku.

Kako djeci učiniti pranje ruku zabavnijim?

Možete im postaviti stolicu kako bi sami dohvatili vodu i sapun, te pjevati s njima omiljene pjesmice za vrijeme trajanja pranja.

Kako pravilno oprati ruke?

Korak 1 : Namočite ruke pod tekućom vodom

Korak 2 : Nanesite tekući sapun

Korak 3 : Temeljito istrljajte dlanove, nadlanicu, prste i vrhove prstiju

Korak 4 : Isperite ruke tekućom vodom

Korak 5 : Osušite ruke papirnatim ručnikom, te s njim zatvorite slavinu za vodu

Perite ruke najmanje 20-30 sekundi. U slučaju nedostatka vode i sapuna dezinficirajte ruke sa sredstvom koje sadrži najmanje 60% alkohola i utrljavajte ga u ruke najmanje 20 sekundi.

Budite oprezni pri korištenju zaštitnih maski i rukavica. Prije stavljanja obavezno operite ruke, te nakon što stavite masku na lice više ju ne dirajte rukama, rukavice često mijenjajte i nakon što ih skinete i odložite obavezno ponovno operite ili dezinficirajte ruke.

ZDRAVSTVENA VODITELJICA
JOSIPA MIKULIĆ, bacc.med.techn.

„Brinem se da imaju svoju dnevnu rutinu, brinem se da se zdravo hrane, borave i igraju se na svježem zraku, provodim s njima niz aktivnosti koje mi svakodnevno dostavljaju njihove odgojiteljice putem mobilnih aplikacija.... Suočavaju se s mnogo promjena, stresom, socijalnim distanciranjem. Trudim se kao roditelj da mu/im osiguram dovoljno podrške za suočavanje s vlastitim emocijama, korisitim se svim mogućim preporukama dostupnim na internetu, pratim preporuke stručnjaka... Mogu li uraditi još i više za sačuvam i podržim djetetovo fizičko i mentalno zdravlje?! Što još mogu uraditi za njih!?“

            Čim se pitate ovo pitanje, sigurna sam da ste već uradili sve što se mogolo uraditi da olakšate svojoj djeci vrijeme socijalne izolacije i da ste već sve napravili što se može napraviti da njihvo život izgleda i uđe u neku novu normalu. Sigurna sam, ako se pitate ovo pitanje, da s njima provodite vrijeme u aktivnostima, zajedničkom druženju i povezivanju. Također sam sigurna i da iskreno komunicirate o svemu, da pokazujete interes za djetetov svijet, kako se ono osjeća, jeli dobro, znam i da ste zabrinuti za svoju djecu i njihovu dobrobit, jesu li previše ispred ekrana, kako ih povezati s prijateljima, jeli im dosadno... U trenutcima vremena dok se suočavate s pranjem odjeće, pripremanjem obroka, steriliziranjem svega i svačega, provođenjem raznih igara s djecom, brinete, i stalno brinete – radim li dovoljno, mogu li uraditi još nešto za njih!?

            Odovor na gore postavljeno pitanje je – DA, možete još nešto uraditi za svoje djecu! Možete se pobrinuti za svoje emocionalno stanje! To pravilo vrijedi i u normalnim vremenima, vremenima bez kriza, bilo one na individualnom planu ili globalnom kao sada. Stručnjaci koji rade s djecom kažu – Ako želite pomoći djetetu, prvo pomozite njegovom roditelju! Pitanje kako roditelj emocionalno odgovara na krizu, bila ona, kao što je već rečeno, na obiteljskom planu ili globalnom, uvelike utječe na djecu.

            Evo kako to najbolje objasniti kroz priču – zamislite da ste na brodu, putujete negdje i tako, sjedite, možda čitate knjigu... Odjednom, počinju nekakvi valovi, nekakav vjetar, vožnja postaje malo manje ugodna... Preko razglasa javlja se kapetan i kaže da upravo ulazite u ciklonalno područje, da će valovi biti malo veći, brod će se malo više ljuljatu, preporuča vam da se vežete za svoja sjedišta i nastavite svoju vožnju. Predviđa da ćete iz oluje izići kroz 20-ak minuta. Kakav glas želite čuti od kapetana, kakvog kapetena biste uopće željeli imati na svom brodu u toj situaciji – želite li da vam ovo kaže kapetan smirenim glasom, glasom koji ulijeva povjerenje, tonom i sadržajem koji vam govori da je sve u redu i pod kontrolom!? Ili biste voljeli čuti kapetana koji jedva dolazi do zraka, paničari i ne zna kako se suočiti sa situacijom? Naravno da biste voljeli čuti smirenog kateana. Ne znači da je kapetan naivan i da ga nije briga. Itekako se u takvoj situaciji brine za svoj brod i putnike ali ono što on radi jest da samoregulira sebe i svoj odgovor na datu situaciju jer zna da o njemu ovisi i kako će se putnici osjećati u tom trenutku oluje na brodu. Događaj je samo događaj, naš emocionalni odgovor daje značenje određenom događaju. Tako i vaša djeca žele, puno više od još jedne aktivnosti i još jedne igre i još sadržaja, oni prije svega žele roditelja koji je jednostavno sretan, zadovoljan, ok. Žele roditelja koji ulijeva povjerenje u datoj, novonastaloj situaciji. Da, dogodi se da se brodovi potope, dogodi se da se izgube, na to se ne može utjecati ali se može utjecati na to kakva vožnja će biti. Mislim da vam je analogija ove priče i broda s obitelji i djecom jasna.

            Iz tog razloga jako je bitno da se roditelji pobrinu za svoju dobrobit, za svoju emocionalnu stabilnost – nađite vrijeme za sebe, ne iscrpljujte se dodatno nizom projekata i aktivnosti (o čemu sam pisala u prethodnim člancima), puno važnije od toga hočete li s djecom proći kroz još jednu aktivnost jest da uradite nešto za sebe, sjedite u tičini 5 minuta, pročitajte odlomak neke knjige, popijte kavu u tišini, nađite vremena za sebe i svog partnera, porazgvarajte telefonski s nekim bliskim, napravite sebi kupku... Ima puno načina što možete uraditi za sebe a da vas veseli i podržava vaše emocionalno stanje. Roditelji često u ovakvim situacijama zaborave redovito jesti, spavati, ne posežu za podrškom, toliko brinu o djeci, njihovim aktivnostima, jesu li sretni, zadovoljni, mogu li i još nešto uraditi za njih... zaborave na vlastitu dobrobit... Upravo rade sve ono što je plodno tlo za razvoj simptoma anksioznosti kod samih sebe. A to je ono što djetetu u kriznim situacijama najmanje treba, odnosno ono što može negativno utjecat na njegovu dobrobit. Stoga, brinite o sebi, svom emocionalnom stanju,potražite stručnu pomoć ako vam ttreba, pružite samima sebi malo nježnosti jer na taj način moći ćete je još i više pružiti svojoj djeci i ostalim članovima obitelji, na taj način bit ćete kapetan s kojim je plovidba ugodna, vrijedna, nije ugrožavajuća, kapetan s kojim se rado boravi na brodu.

Za sve savjete, nedoumice, psihološku podršku, budite slobodni i nazovite na broj 091/183-6902

Vaša psihologinja,
Andrijana Dominis, prof

Vjeverić Žirić stanovao je u kućici na divovskom hrastu. Jutro je. Sunce se poigrava granama gustih krošanja. Jedna se zraka probila i do Žirića i pomilovala ga po licu.

Dobro jutro, Žiriću! Dan je počeo! Žirić veselo skoči iz krevetića. Nekoliko se puta protegne i zamahne svojim kitnjastim repom. Odskakuće do prozora i udahne svježi šumski zrak. Zaostalim kapima jutarnje rose protrlja oči, a posebno brižno iščetka zube. S obližnjih grana otkine nekoliko žirova i smaže ih s tekom. Kako je to divno kad ti doručak raste nadohvat ruke! Krckajući žiriće, osluškivao je jutarnji koncert prtičjeg orkestra. No sa šumskog su puteljka dopirali još neki zvukovi. Vjeverić je naćulio svoje malecke uši.

Da. Hura! Poskočio je radosno. Poznajem te glasiće. To su moji prijatelji. Idem k njima! Hop na jednu granu. Pa hop na drugu. Opet hop. I hop. Pa malo ljuljanja na repu. Pa opet hop, ljulj i hop i eto ga na tlu. Baš je zabavno! A sad trk kroz šumu, i uskoro ću biti s prijateljima. Super!

Vjeverica Kestenka, zečići Skočko i Gricko sunčali su se na šumskom proplanku. Koji divan dan! Kao stvoren za igru!

Pogledajte što sam dobio! Poskoči Skočko i iz džepa na hlačicama ponosno izvadi drvenu kutiju. Što je u njoj? Znatiželjno upita Kestenka. Skočko pažljivo otvori kutiju….Domino! oduševljeno uzvikne Gricko – Hoćemo li zaigrati? Izvrsna zamisao! – jednoglasno se složi mala družina. No tko nam to stiže.

Čekajte me, čekajte! I ja se želim igrati – vikao je mali Žirić.

Pa naravno! Baš si stigao u pravi čas. Još nismo počeli. Tek dijelimo pločice. I igra počne. No Žiriću baš i ne ide od ruke. Nikako da se riješi svojih domino pločica.

„Ne ide mi i ne ide. A baš želim pobijediti. Hoću, hoću i gotovo!“ Pobjeda – bila je jedina misao koja mu se vrtjela glavom. Osjećao je da mu glava postaje sve vrelija, a tijelo ukočenije. Ukočio se čak i njegov gipki rep.

Gricko je već stavio svoju posljednju pločicu na odgovarajuće mjesto. Kestenka i Skočko čestitali su pobjedniku.

„Ne, ne mogu podnijeti kad ne pobjeđujem“, prostruji Žirićevom glavom. Žirić ljutito skoči i repom zamahne tako snažno da su se domino – pločice razletjele na sve strane. Preostale dograbi i baci što je dalje mogao. Neke su upale čak i u obližnji potočić.

Potom se hitro uzvere uz deblo i nestane u krošnjama. Shvativši što je učinio, Žirić se osjećao uistinu jadno. „Tko se ne zna igrati, i ne treba se igrati“, odjekivalo mu je u ušima. „Prijatelji se ne žele više sa mnom igrati. Neće se sa mnom više nikad igrati. Bit ću uvijek sam.“ Bivao je sve tužniji i tužniji.

Pokunjeno je lutao šumom. Sklupčao se uz korijenje drveta i plakao, plakao, pokrivajući šapicama oči.

Tužan si, Žiriću, što je bilo? Žirić jednim okom proviri i spazi Srnicu koja ga je promatrala toplim pogledom. Sto mu žirića i oraščića! Želiš li mi reći što se zbilo? Ponovno ga upita Srnica. Žirić se malko nasmiješi ispriča Srnici što je učinio. Ispriča joj kako se naljutio jer nije uspio pobijediti. I sad je sam. Nitko se više s njim ne želi igrati.

A ti? Što ti želiš? Srnica skrbno nastavi razgovor. Želio bih se igrati s prijateljima. Više od svega, želio bih se vratiti prijateljima – promuca vjeverić i šapicama skrije lice. Ali oni ne žele mene. Rekli su da se više neće sa mnom igrati. Pokvario sam im igru. Pogubio domino. I sad više ne mogu ništa.

Što je bilo ne može promijeniti. Ali imaš mogućnost to isprviti. Dakako, Žiriću, ako ti je to važno. Doista se želiš vratiti prijateljima? Pa naravno da želim! Potvrdi Žirić – Misliš li da će me oni ponovno prihvatiti? Dođi sa mnom, pa ćemo zajedno vidjeti što se da učiniti. Hoćeš li? Hoću prošapće Žirić nevoljko ustajući. Srnica prozbori – Razmisli, što si spreman sada učiniti da se opet igraš s prijateljima? Pa, pa…Mogao bih pokušati pronaći izgubljene domino-pločice i vratiti ih prijateljima – odvrati vjeverić.

I tako krenuše Žirić i Srnica u potragu za dominama. Žirić je bivao sve življi. I osjećao se mnogo bolje. Nekoliko je puta zakovitlao repom. Traženje razbacanog domina išlo mu je sjajno. Čak ga je i zabavljalo.

Ali što s pločicama iz potočića? Kako će njih dohvatiti? No u pomoć mu je priskočio žapčić Zelenkrakić koji je upravo vježbao svoje skokove.

Kre, kre, tražiš me? Zapita žabac. Molim te, žapčiću, hoćeš li mi dohvatiti onaj domino? Za traženje u vodi pravi sam stručnjak. Kre, kre – gledaj me! Odvrati Zelenkrakić, ponosno se šepireći na kamenu. Pljus, pljus! U tili se čas žabac vratio s traženim pločicama. Kre, kre, to je sve? Hvala ti, Zelenkrakiću! Odvrati vjeverić. Takav sam! Volim pomoći! – dobaci žabac i pljusne opet u bistru vodu.

Eto, vidiš, Žiriću. Kad jasno znaš što želiš i odlučiš to ostvariti, naći ćeš za to i načina – progovori Srnica. A sad idem. Već sam se dugo zadržala. Sretno, Žiriću! I upamti – ti možeš izabrati hoćeš li se naljutiti ili nećeš i onda kad i nije onako kako želiš da bude – dometne Srnica i dostojanstveno se korakom otputi u šumu.

Bok, Srnice, hvala ti! – dobaci Žirić, već sasvim dobro raspoložen. Vjeverić je Žirić, skakućući naokolo i verući se po granama, dozivao prijatelje: Hej! Heej! Kesteenkaa! Skoočkoo! Griickoo! Gdjee stee?

I našao ih je. Prijatelji su upravo u hladu ozelenjela kestena objedovali šumske plodove. Žirić skoči među njih. Primate li me. Neću se ljutiti kad ne pobijedim. Želio bih se družiti s vama! Eto, obećajem, ubuduće ću se bolje ponašati. Neću se ljutiti kad ne pobijedim. Želio bih se družiti s vama! Ok? I domino sam skupio, i lješnjake, i jagode – odrecitirao je Žirić kao navijen. OK! Drago nam je da si opet tu – odgovori društvance složno. A sad, klopa, prijatelji!

Cijelo su se poslijepodne igrali igara raznih. I smijali mnogo. Gubili su i pobjeđivali svi. Jedanput jedan, drugi put drugi, treći i tako redom. I Žirić s njima – ne ljuteći se. Uvijek radosno. Važno je u igri sudjelovati i biti s prijateljima. Nema pobjednika i gubitnika – tko se vedro igra, taj stvarno i dobiva.

Vraćajući se s prijateljima zajedno kući, Žirić se osjećao istinski sretnim. Igru nastavljamo sutra! Bok!

Hop, hop, skok po skok, s grane na granu, hop, hop…skakutao je Žirić i eto ga u domu svom. Promatrajući treperenje mjesečine u lišću, vjeverić je Žirić usnuo i sanjao o…..

To najbolje znaš ti!

Iz zbirke priča za djecu „Kakav će ti biti dan, odlučiti možeš sam!“ autorice Sanje Brbore.

Autorica zbirke priča „Kakav će ti biti dan, odlučiti možeš sam!“ poticaj za pisanje pronašla je u Teoriji izbora Williama Glassera. Teorija izbora je teorija koja znanstveno objašnjava naše ponašanje. Teorija izbora tumači da su sva naša ponašanja naš izbor kojim u datom trenutku najbolje zadovoljavamo jednu ili više osnovnih potreba.

Koje potrebe ima čovjek? Na jednoj su strani potrebe za preživljavanjem (disati, piti, jesti….) a na drugoj su psihološke potrebe (ljubav i pripadanje, moć, sloboda i zabava). Sve potrebe su jednako važne i moraju biti zadovoljene da bismo se osjećali dobro. Najvažnija psihološka potreba je potreba za ljubavlju i pripadanjem. Bez ljubavi i pripadanja nećemo zadovoljiti ostale potrebe. Sjetite se Vjeverića Žirća iz priče, što je sve radio kako bi se ponovno igrao s prijateljima, kako bi zadovoljio potrebu za ljubavlju i pripadanjem. Još je bitno znati da u sadašnjosti možemo izabrati ponašanja kojima ćemo bolje nego ranije zadovoljavati potrebe. Uzaludno je baviti se prošlošću jer se ona ne može promijeniti. „Što je bilo, ne možeš promijeniti. Ali imaš mogućnost to ispraviti. Dakako, Žiriću, ako ti je to važno…Razmisli, što si spreman sad učiniti da se opet igraš s prijateljima.“ Žirić je bio motiviran za promjenu jer je bio uvjeren da mu sadašnje ponašanje (bacanje domina) ne daje ono što želi i vjerovao je da može izabrati drugo ponašanje da se približi prijateljima.

Ključna pitanja koja možete primijeniti u bilo kojoj situaciji i sami na sebi:

• Što želim? (želja)
• Što radim da dobijem to što želim? (radnja)
• Donosi li mi ono što radim to što želim? (evaluacija)
• Što još mogu učiniti (plan)

KAKAV ĆE TI BITI DAN ODLUČITI MOŽEŠ SAM!

Pripremila: pedagoginja Višnja Milačić Žurić, prof.