Ljeto je. Podne. Sunce je u zenitu i prži svom žestinom. Čak ni stoljetna stabla ne pružaju dostatnu zaštitu od sparine i žege. Svi su se stanovnici zavukli u svoje nastambe. Sv je dremljivo i tromo. I ptice su zamukle. Tek neumorni cvrčci jednoliko cvrče svoju pjesmu ljetnu.

Iznenadnu tišinu presiječe potmulo lupanje. Ljutit i razdražen medvjedić Mirko nezaustavljivom se silinom okomio na drveće. Uništavao ga je čime je stigao. I kamenjem i drvenim motkama i golim rukama. Čupao je mlada stabalca i bilje. Premda nije bio osobito krupne građe, činilo se da posjeduje snagu prirodne katastrofe. Područje na kojemu je iskalio svoj bijes izgledalo je opustošeno kao nakon strašna nevremena.

Lomeći tako sve pred sobom, stigao je i do Srničine kuće. Začuvši prodornu buku, Srnica iziđe. Mirko, prestani! Dosta! Što to činiš!? Mirko je u naletu bijesa nije mogao čuti. Njegovo je lice bilo posve iskrivljeno unutarnjim grčem, a tijelo mu se treslo. Mirko, dosta! – ponovi Srnica, za nju neobično povišenim tonom.

Mirko je još neko vrijeme divljao, a onda odjednom kao da mu je ponestalo snage. Oblak ljutnje i bijesa ispraznio se. Iscrpljen divljanjem i vrućinom, bacio se na zemlju. Srnica ga je nijemo promatrala. Kad joj se učinilo da se dovoljno ispuhao, izravno mu se obrati: Mirko, željela bih s tobom malo popričati. Želiš li, možemo otvoreno razgovarati. Ja te neću kritizirati niti propovijedati….

Razmislivši o Srničinu prijedlogu, Mirko pristane na razgovor. Zaista mi je drago što želiš sa mnom porazgovarati. A možeš li mi reći što se zapravo dogodilo? – upita Srnica. Pa…ne znam…uporno sam pokušavao napraviti drveni brodić. Stalno mi se raspadao. Nisam ga nikako uspijevao zalijepiti. Sve je kriv onaj moj brat što nije nabavio pravo ljepilo. A onda mi se još i rugao da sam smotan i da mi ništa ne ide. I ne znam kako, jednostavno mi je došlo…Kao da je u mene ušao neki vrag…Mmm, vrag, kažeš – sa zanimanjem ponovi Srnica. A što misliš, tko je toga vraga pustio? Kako je upao? Je li kucao: Dobar dan, Mirko, eto mene?....

Mirko, još uvijek uznemiren, smješkajući se odgovori – Ma ne, nije bilo vraga…Ne znam, zbunjen sam…

Dobro. I kako to objašnjavaš? Pa bio sam užasno ljut. Veliš – ljutit. Opiši mi, molim te, kako si se još osjećao? Da ti pravo rečem – ne znam! Nisam se nikako osjećao. Onda zastane pa doda – Ne, čini mi se da sam se grozno osjećao. Još me uvijek boli želudac…Fuj!

Želiš li se i dalje tako osjećati? Mirko je prostrijeli pogledom i dometne . Tko se na ovom svijetu želi grozno osjećati. Svašta! Što sve neću čuti! Ok, Mirko – pribrano odgovori Srnica – Kako bi se želio osjećati? Pa, dobro. Zadovoljno – to je bar jasno!

Je li ti divljanje po šumi i čupanje stabala pomoglo da se osjećaš dobro? Koristilo ti je da budeš zadovoljan? Ne pretjerano. Ali što sam drugo mogao učiniti? Ništa mi nije išlo kako hoću.

Mirko, zamisli što bi se dogodilo kad bi svi stanovnici svoje nezadovoljstvo iskazivali uništavanjem šume? Što bi se dogodilo da svi čupaju drveće i bilje kad im ne ide onako kako žele. Mirko duboko zamišljen odgovori – Brrr, Srnice, strah me je i pomisliti. Bilo bi sve tako pusto, ružno i tužno…

Onda, Mirko, ne misliš li da postoji i bolji način za rješavanje nezadovoljstva? Pa, ne znam – nesigurno će medo – Vjerojatno postoji. Nakon podulje stanke začuđeno upita – Hoćeš reći da sam imao i drugih mogućnosti? A što ti misliš o tome? – nastavi Srnica. Možda i jesam. Ali kad mi nešto ne ide i kad me gnjave, to me razbjesni!

Što misliš, o kome ovisi hoćeš li ti bjesnjeti ili nećeš? Mirko je slušao pitanje širom otvorenih očiju. Potom spusti pogled prema zemlji te, lagano čeprkajući požutjele travčice, upita – Želiš li reći da sam mogao i bez divljanja? Mislim da ispravno slutiš nastavi Srnica. A što se tebi čini?

Iskreno rečeno, sve me to pomalo zbunjuje. Eto, do sada bi me uvijek raspalilo kad ne bi išlo po mome. Tada bih počeo razbijati i uništavati što bih stigao, a na kraju bih se ja osjećao uništeno i slomljeno. A sad ispada kako nije nužno da baš tako i bude. Baš čudno, Srnice!?

Dragi Mirko, raduje me što si shvatio kako postoji i drugi način ponašanja – ohrabri ga Srnica. Onda, želiš li iskušati što novo? Pa volio bih! Imaš li zamisao kako bi to izgledalo? Sigurno bolje. Tko zna, ako budem strpljiv – poluglasno prozbori medo – možda uspijem načiniti brodić….

A ti bi to želio? Da, baš bih želio. Eto, odmah idem kući lijepiti brodić! Veselo uzvikne medo.

Ustajući, Mirko primijeti tužan šumski prizor i suoči se s posljedicama svoga divljanja. „Ne, ne želim to tako ostaviti!“ – reče u sebi i prione spašavanju onoga što se popraviti moglo. Stabalca iščupana s korijenjem ponovno posadi u zemlju, a slomljene grane odnese na šumsko odlagalište. Donese i vode pa zalije biljke da bolje rastu. Zadovoljno trljajući ruke prozbori: Eto tako, sad ću se vratiti doma završiti svoj posao oko brodića. Bit ću strpljiv i uporan. Sam ću sebi ponavljati „medo, ne ljuti se“, „medo, ne ljuti se – ljutnja ti ne pomaže“! Istoga dana u predvečerje, u trenucima kad se sunce spremalo na počinak, Mirko se zadovoljno igrao na obali jezera.

Pogađaš li čime?

(Iz zbirke priča za djecu „Kakav će ti biti dan, odlučiti možeš sam!“ autorice Sanje Brbore.)

Vježba za djecu

Dijete je u stojećem položaju, noge su blago raširene. Ruke su sklopljene ispred trbuha. Udahnemo i istodobno zavitlamo sklopljene ruke visoko iznad glave, tako da se blago nagnemo unatrag Izdahnemo i zavitlamo ruke unaprijed, kao da cijepamo drva. Pri tom glasno uskliknemo: „ha!“

Ponavljamo vježbu pet do deset puta.

Vježba će pomoći djetetu da se oslobodi ljutnje ili agresivnosti.

Ovu vježbu kao i druge vježbe i igre opuštanja za djecu možete pronaći u priručniku „Putovanje u tišinu“ Renata Srebot i Kristina Menih.

Savjeti za roditelje

S aspekta realitete terapije možemo reći da je uzrok ljutnje nezadovoljavanje jedne ili više psiholoških potreba. Medvjedić Mirko imao je nezadovoljenu potrebu za moći, koja je bila povezana s neuspjehom da napravi drveni brodić. Upravo mu je ljutnja dala iluziju moći. Međutim Iz priče vidimo kako je ljutnja postala problem jer je eskalirala u agresivno ponašanje. Tanka je linija između ljutnje i agresije ali one nisu istoznačnice. Ljutnja je osjećaj, a agresija je ponašanje, pokušaj da se nešto uništi, nekoga ozlijedi. Dijete ima pravo na osjećaj ljutnje, stoga mu nećemo govoriti „Nemoj se ljutiti“, već ćemo pomoći djetetu da prepozna osjećaj riječima „Ovo te ljuti“, te predložiti djetetu prihvatljiv način izražavanja ljutnje kao npr. vožnju bicikla, trčanje, udaranje u boksačku vreću…. A oko ponašanja se dogovaramo, odnosno unaprijed izričemo pravila, postavljamo granice djetetu.

Roditelji se najčešće teško nose s emocijom ljutnje kod djeteta, počinju se kod roditelja javljati snažne emocije. Odnosno javlja se neka lančana reakcija, odjednom se ljutnja polako budi kod svih članova obitelji. Kako bi prekinuli taj začarani krug ljutnje važno da roditelj prvo izregulira svoje emocije kako bi mogao pomoći djetetu. Dakle, da bi pomogli djetetu da se nosi s ljutnjom jako je važno da vi ostanete smireni. Naravno da to nije uvijek lako, ako vidite da gubite kontrolu maknite se iz situacije na par minuta. Poslije možete razgovarati s djetetom ili možete pročitati priču koja je prožeta sličnim događajem, pa će se dijete poistovjetiti s likom. Djeca se najbolje poistovjećuju s likovima životinja u priči. Kad se dijete usredotoči na životinju iz priče koja proživljava slično ljutnju, neće se osjećati da je samo, već će kroz primjerenu komunikaciju životinja u priči naučiti kako izražavati svoje osjećaje. Obično su to u priči mudre životinje koje podržavaju, ohrabruju, pomažu drugoj životinji prepoznati emociju koja se pojavljuje te daju korisne savjete. To su dobri primjeri komunikacije kojom se gradi odnos, a to je potrebno da ostvari svaki roditelj s djetetom. Ništa nije vrijednije za naš odnos s djetetom koliko trajni rad na poboljšavanju i održavanju dobrih odnosa.

Vaša pedagoginja Višnja Milačić Žurić, prof.

Ako trebate preporuku za slikovnice o nošenju s emocijama slobodno mi se obratiti na e-mail adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. Jer dobro odabrana slikovnica može pomoći djetetu da se nosi s naizgled nepremostivom emocionalnom situacijom.

Svakodnevni boravak na svježem zraku ima pozitivan utjecaj na cjelokupan dječji organizam. Preporuča se boravak po svim vremenskim uvjetima, osim kada puše jak vjetar, pada jaka kiša ili je maglovito vrijeme.

Odjeću i obuću treba prilagoditi vremenskim uvjetima, uvijek djecu obucite onako kako biste obukli i sebe, da se osjećate ugodno i da vam nije prevruće ili prehladno.

Zimi je najbolje boraviti vani između 10 i 14 sati, dok ljeti treba izbjegavati izlazak od 10 do 16 sati zbog jačine sunca i UV zračenja.

POZITIVAN UTJECAJ BORAVKA NA OTVORENOM

ZDRAVLJE

Boravkom na svježem zraku djeca jačaju imunitet, postaju otpornija na različite bolesti, osobito zimi kad se najčešće javljaju respiratorne infekcije koje su u najvećoj mjeri izazvane boravkom u zatvorenim prostorima u kojima prevladava suh zrak, prepun prašine i mikroorganizama koji uzrokuju bolesti.

Kretanjem ili trčanjem na zraku "čiste" se dišni putevi.

Sunce također ima pozitivan utjecaj, podiže raspoloženje, te potiče proizvodnju vitamina D koji je vrlo bitan za izgradnju kostiju, poboljšava neuromišićne i imunološke funkcije organizma.

ZDRAVE NAVIKE

Usvajanje zdravih navika započinje u ranom djetinjstvu. Boravak na otvorenom potiče djecu na kretanje i bavljenje sportom koje se najčešće nastavlja i u odrasloj dobi.

MOTORIČKI RAZVOJ

Djeca vani skaču, penju se, trče, preskaču, te na taj način jačaju mišiće, vježbaju koordinaciju i motoriku.

KREATIVNOST I DRUŠTVENOST

Boravkom na svježem zraku proradi dječja mašta. Smišljaju nove igre i zadaju si nove izazove. Igrom najčešće dolaze u kontakt s drugom djecom, čime upoznaju nove prijatelje i vježbaju socijalne vještine (iako se još neko vrijeme moramo pridržavati mjera distanciranja kako bismo spriječili širenje koronavirusa).

Omogućite djeci što više vremena na otvorenom, dopustite im da se igraju, skaču, istražuju.

No nemojte ih zaboraviti zaštititi od sunca, na glavice im stavite kape ili šeširiće, te njihovu kožu zaštitite kremama s visokim zaštitnim faktorom.

ZDRAVSTVENA VODITELJICA
Josipa Mikulić, bacc.med.techn.

U posljednjih, ako ne i većini, proteklih članaka objavljenih za roditelje kao podrška u ovim kriznim vremenima, često sam se osvrtala na to da roditelji vode računa o sebi, svom zdravlju i svojoj općoj dobrobiti govoreći da je to jedini način kako mogu olakšati i učiniti najbolje za svoju djecu. To se može činiti pomalo i sebičnim, brinući o sebi brinem o djetetu ali kad se pogleda malo dublje u prirodu odnosa roditelj – dijete, tada je jasno da dinamika tog odnosa nije tako jednostrana ni jednostavna. Često u tom odnosu treba znati postaviti granice, izraziti samoga sebe, čuti drugu stranu, dozvoliti drugoj strani samo da bude autentična... zvuči lako ali istovremeno traži slilno strpljenje, ljubav a ponekad i samokontrolu. Slažem se s općom postavkom da je za kvalitetu odnosa dvoje ljudi potrebno oboje, odnosno oboje su odgovorni za kvalitetu odnosa. To važi kad se radi o dvoje odraslih ljudi. Kad govorimo o odnosu dijete – odrasli, odgovornost za kvalitetu odnosa je uvijek na odraslom, bez izuzetka. Pti tome često roditelji prepuste odgovornost djeci, odnosno natovare im je na leđa niti svjesna što rade. Ljudi općenito, a roditelji naročito, imaju potrebu da su vrijedni ljudima tj. drugim osobama koje vole. Tada smo ispunjeni. U toj potrebi tj. želji da roditelj zadovolji svoju potrebu i bude vrijedan svome djetetu, roditelj krene raditi ono što djetetu najmanje treba – prestaje razlikovati dječje potrebe od dječjih želja. Potreba nije isto što i želja. Dijete ima potrebu, pored primarnih za hranom, snom, i potrebu za predvidljivom oklinom, kako fizičkom tako i socijalnom, potrebu da ga se vidi, prihvati baš takav kakav jest, da ga se vodi kroz djetinjstvo, da ga se čuje... Želja nije isto što i potreba, želja je kad želi npr. neku stvar, ili neku situaciju.... ono ima biti pravo ljuto i žalosno zbog toga što neće dobiti to što želi, ali najčešće je roditelj taj koji ne može biti s dječjom frustracijom i ljutnjom. Roditelji se počinju osjećati loše jer ne uspjevaju zadovoljiti svaku želju djeteta, njihova slika o njima samima kao roditeljima se ne uklapa u onaj ideal kojem teže i rade baš ono što djetetu ne treba, što nije njegova potreba – zadovoljavaju njegovu želju, ne zadovoljavaju njegovu potrebu da bude vođeno i na taj način uči o svijetu. Najčešći problemi današnjeg odgoja i pristupa djeci je taj što današnja djeca imaju previše onoga što im nije potrebno (ispunjene želje) a premalo onoga što ima je doista potrebno (zadovoljene potrebe). Ako se za zvijezde vodilje prihvate dječje želje, onda odgovornost za napredak ide u dječje ruke a to nije dobro. Traži se roditeljsko vodstvo. Kad roditelj ispunjava svaku dječju želju, tada se dijete druži sa osobama koje su tu samo radi njega, postaju njegovi instrumenti, nema odnosa i nema razvoja socijalne kompetencije, nema razvoja dječje samosvijesti. Kad roditelj kaže „NE“, tada dijete uči i da druga osoba ima svoje potrebe, osjećaje, jednostavno da postoji. Kad kažemo NE dječjoj želji, otvaramo mogućnost da mu kažemo DA njegovoj potrebi. Za primjer, djeca od rane dobi žele učiniti stvari sami za sebe, to je u skladu s njihovim razvojnim potrebama, na taj način razvijaju svoje kompetencije a prvenstveno vjerovanje koje će kasnije kroz cijeli život nositi sa sobom a to je vjerovanje „JA MOGU!“ Ponekad djeca dožive frustraciju u tome dok pokušavaju navući jaknu sami na sebe, obuti se... neka reagiraju burno nakon par neuspjelih pokušaja... Ono što suvremeni roditelj najčešće učini je da kaže „Ma pusti, ja ću!“. Roditelj to radi iz svoje potrebe da bude super-roditelj, da sve stigne, na još jednu aktivnost, da njegovo dijete ne bude frustrirano, da izgleda uredno, pristojono i čisto, jer negdje se razvila kolektivna svijest o tome kako dijete treba izgledati iako to nije u skladu s djetetovim potrebama ni dobrobiti. S druge strane, roditelj na taj način šalje djetetu poruku „NE MOŽEŠ!“, koju djete prihvaća kao svoju istinu jer je premalo da bi poznavalo sebe i svijet oko sebe i odustaje, odustaje od sebe, svojih potreba, svoj bića, svoje samosvijesti i svoje komeptencije, postaje instrument u roditeljskim rukama. Smatra se da takvo vjerovanje stvoreno u ranoj dobi stoji u pozadini kasnijeg razvoja depresivnih poremećaja u odrasloj dobi.

Da bi djetetu rekli pravo „DA!“, moramo naučiti kao odrasli ponekad reći „NE!“ Ono pravo „DA!“ je kad mu svojim ponašanjem i postupcima dozvolimo da bude takvo kakvo je sa svim svojim emocijama, nagonima, potrebama, interesima, znatiželjmo. To znači kad ih nešto pitamo, zašutiti i čekati da nam odgovore, ne nuditi odgovore, ne požurivati ih, to znači dozvoliti im da sami jedu, oblače se, obujavu, pa nek i krivo naprave... ne prepravljati, ne požurivati. Tada dijete više nije instrument u našim rukama koje zadovoljava naše, roditeljske potrebe već je prihvaćeno, postaje osoba, sa svojim integritetom, sa svojom samosviješću. Tada imamo jedan odnos sa granicama, roditelj ima kapacitet za prihavtiti sebe a tek kad može prihvatiti sebe, tek tada može prhvatiti i svoje dijete, baš takvo kakvo jest. Otud tolika potreba da roditelji brinu o sebi, svom osobnom rastu i razvoju, o svojoj dobrobiti, o svojim granicama i potrebama – što će bolje poznavati i prihvaćati sebe, to će imati veći kapacitet za prihvatiti i dijete takvo kakvo jest a to je jedini put zdravog i cjelovitog razvoja djeteta. Tada je to cjelovit odnos, odnos u kojem će ponekad biti sukoba, i to je u redu! Ne treba se roditelj bojati sukoba ni izbjegavati ih, sukob je prilika da se unese balans, postave granice, učvrsti odnos, prilika da dijete razvija svoje socijalne kompetencije, svoj osjećaj samosvijesti. To je onda odnos, ne odnos u kojem je dijete ili odrasli instrument onog drugog već kvalitetan, ravnopravan i poticajan odnos.

Za svu potrebnu psihološku pomoć i savjetovanje, slobodno se obratite na 0911836902!

Vaša psihologinja Andrijana Dominis, prof.

• Natječaj za upis u vrtić 2020/21.
• Zahtjev za upis jaslice 2020/21.
• Zahtjev za upis mješovite 2020/21.
• Zahtjev za upis predškolu 2020/21.
• Upitnik o razvojnom statusu
• Privola 2020/21.

Međunarodni dan obitelji proglasili su Ujedinjeni narodi 15. svibnja 1989. godine. Prvi put u svijetu taj dan obilježen je 1994. godine, pod sloganom „Da obiteljski dan ne čine stvari, nego srdačni odnosi roditelja i djece. Cilj obilježavanja dana obitelji jest naglasiti važnost obitelji kao kamena temeljca društva. Prilika je to za podizanje svijesti javnosti o važnosti dostojnog položaja obitelji u društvu, promicanju potpore obitelji i važnosti obiteljskih vrijednosti.

Prošle godine Međunarodni dan obilježavali smo cijeli tjedan u Vrtiću raznim događanjima, predavanjima, radionicama za roditelje i djecu, izletom djece, roditelja i odgojitelja, igrom roditelja i djece u grupi…..

Budući nas je ove godine spriječila pandemija u zajedničkom druženju i obilježavanju dana obitelji a vezala nas za Internet, ovim putem prenosim vam dio o suvremenom pristupu odgoju iz Programa radionica za roditelje „Rastimo zajedno“.

Postoje brojene definicije obitelji, bez obzira na sve definicije obitelji, svim obiteljima zajednička je ljubav i dobrobit djeteta.

Suvremena istraživanja razvoja djece i odnosa djece i roditelja pokazuju da su određeni načini roditeljskog ponašanja i odnosa prema djetetu povezani s djetetovom dobrobiti i razvojem. Tako se pokazalo da primjerice roditeljska toplina i uključenost, određivanje granica uz podršku djetetove autonomije podupiru djetetovu dobrobit i razvoj, dok roditeljska hladnoća, kontrola ili izostanak granica i strukture narušavaju djetetovu dobrobit i razvoj.

Osim psihologijskih istraživanja, o poželjnom i nepoželjnom odnosu odraslih prema djeci govori i Konvencija UN-a o pravima djeteta. Odatle i dolazi termin „Najbolji interes djeteta“ koji označava ono što je na dobrobit djeteta i njegovog razvoja. Konvencija UN-a o pravima djeteta svakom djetetu jamči pravo na uzimanje u obzir njegovog mišljenja o stvarima koje ga se tiču, na sigurnost i zaštitu od nasilja, na obrazovanje te mnoga druga prava. Poštivanje ljudskih prava djeteta predstavlja vrijednost za koju smo se kao društvo opredijelili. Uz pravo djeteta na poticajno, podražavajuće i nenasilno roditeljstvo, roditelji imaju i pravo na podršku u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti. Jedan takav oblik podrške upravo su UNICEF radionice za roditelje „Rastimo zajedno“ koje u našem Vrtiću provodim 10 godina.

U nastavku donosim posebno korisne smjernice za rad s djecom pod nazivom „Četiri stupa roditeljstva u najboljem interesu djeteta“ koja su temelj zdravog odnosa s djecom.

1.Brižno ponašanje

Prvi stup roditeljstva odnosi se na ponašanja roditelja koja odgovaraju na djetetovu potrebu za ljubavi, emocionalnom toplinom, sigurnošću, pripadanjem, povezanošću, prihvaćanjem. Dijete treba brižno ponašanje roditelja kao sigurnu bazu iz koje može istraživati svijet i u koju se može vratiti kada osjeti umor, zabrinutost ili tugu.

To od roditelja traži osjetljivost na poruke djeteta i primjereno odgovaranje na njih, pokazivanje topline i ljubavi, pružanje utjehe i zaštite, prihvaćanje djeteta i davanje podrške. Roditelj može djetetu pokazivati naklonost i radost, utješiti ga kada je tužno ili potreseno, razgovarati s njim o onome što ga brine, održavati pozitivno emocionalno okruženje u domu te djetetu pružiti sigurnost.

Dosljedno pružanje emocionalne topline i dosljedno odgovaranje na potrebe djeteta predstavlja temelj za razvoj sigurne, stabilne i emocionalno tople veze s roditeljem. Takva veza osigurava da su djetetove emocionalne potrebe zadovoljene i da se dijete osjeća vrijednim i prihvaćenim.

2.Struktura i vođenje

Drugi stup roditeljstva odgovara na djetetovu potrebu za sigurnošću, predvidivošću i kompetentnošću.

Struktura se odnosi na prostor, vrijeme i usmjeravanje djetetovog ponašanja.

Strukturirani prostor je siguran prostor u kojem je dijete zaštićeno od opasnosti koje ga mogu ugrožavati kako u vlastitom domu tako i izvan njega. Osim toga, malom djetetu važno je da se raspored u poznatom prostoru ne mijenja.

Strukturirano vrijeme i aktivnosti podrazumijevaju uredan (ali ne krut) svakodnevni raspored s redovitim vremenom i obrascima obiteljskih aktivnosti. Rutina i predvidivost malom djetetu pruža osjećaj sigurnosti. Istovremeno, važna je i fleksibilnost koja omogućuje da se rutina prilagodi trenutačnim potrebama djeteta (npr. ne budimo dijete da bi pojelo užinu). Fleksibilnost u strukturiranju vremena također omogućuju sve više dogovaranja s djetetom što je ono starije i zrelije.

Strukturu čine i granice prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja te drugi načini vođenja i usmjeravanja djeteta kao što su izražavanje očekivanja ili objašnjavanje zahtjeva. To djetetu omogućava da nauči samo upravljati svojim ponašanjem. Roditelj je djetetu uzor prikladnog ponašanja i izražavanja emocija te odnošenja prema drugim osobama. Od njega dijete uči i razvija vlastite moralne vrijednosti, rješavanje sukoba i prosocijalna ponašanja. Kako bi se to postiglo, roditelj pomaže djetetu da razumije što je, a što nije prihvatljivo te postaviti razumne i primjerene granice i očekivanja. Pri tom je važno uzimati u obzir djetetovo mišljenje te ga usmjeravati na pozitivan način, pružanjem smislenih objašnjenja, bez tjelesnog i psihičkog nasilja.

3.Uvažavanje ili priznavanje djeteta kao osobe

Treći stup roditeljstva odgovara na potrebu i pravo djeteta da ga se vidi, čuje i poštuje kao osobu – s vlastitim shvaćanjima, idejama, planovima, preferencijama i ljudskim dostojanstvom. Dakle, odnosi se na uvažavanje djeteta kao osobe. Ova potreba djeteta često je bila zanemarena u tradicionalnom odgoju.

Za razvoj djetetove samosvijesti potrebno je da roditelj primijeti, prepozna i na neki način, potvrdi djetetov osobni doživljaj (npr. „Vidim da voliš čeprkati štapićem po blatu.“; „Tužan si jer se izgubila igračka.“, „Brine te kad će doći tata.“)

To podrazumijeva posvećivanje vremena i pažnje te pokazivanje zanimanja za svakodnevne aktivnosti i iskustva djeteta (npr. što dijete voli i ne voli raditi, kako se osjeća, što ga brine, plaši, veseli ili oduševljava). Sve to ponajprije zahtijeva da roditelj sluša dijete, pokuša razumjeti njegovo gledište, a kod neke djece i da pomogne djetetu izraziti svoje misli i osjećaje. Kad roditelj pokazuje da mu je važno čuti i razumjeti kako se dijete stvarno osjeća i što misli, onda dijete doživljava da je vrijedno takvo kakvo je.

Uvažavanje djeteta kao osobe podrazumijeva i to da roditelj vodi računa o djetetovom mišljenju prilikom donošenja odluka koje se tiču djeteta i obitelji.

4.Osnaživanje ili omogućavanje osnaživanja djeteta

Četvrti stup roditeljstva odgovara na djetetovu potrebu za osjećajem osobne kontrole, kompetentnosti i sposobnosti utjecaja na druge ljude i svijet oko sebe. Drugim riječima, osnaživanje se odnosi na roditeljevu potporu djetetovoj autonomiji.

To zahtijeva roditeljsku osjetljivost, otvorenost za djetetov utjecaj i uzajamnu suradnju (Npr. Tamo mi pokazuješ prstom – ti bi nam upalila svjetlo – dići ću te da dosegneš. ). Roditelji podupiru djetetove jake strane, hrabre dijete i izražavaju povjerenje u djetetove sposobnosti, slijede i podržavaju djetetove inicijative.

Roditelj osnažuje dijete kad slijedi s interesom djetetovu ideju, pridružuje se njegovoj aktivnosti ako mu dijete dopusti te se suzdrži od vođenja i pomaganja ako dijete može samo provesti svoj naum. Kad dijete krene u ostvarivanje neke svoje zamisli (npr. uzeti čašu vode, odnijeti tanjur mami, razgledati neku zanimljivu spravu) umjesto: „Razbit ćeš“, „Pokvarit ćeš“, „Porezat ćeš se“, „Past ćeš“, „Evo vidiš da ne možeš“, roditelji ga mogu osnažiti riječima: „O, to izgleda zanimljivo“, „Jesi li otkrila gdje se to otvara?“, „Ti to jako pažljivo i polako nosiš“, „Pa ti bi već htio naučiti kako se to radi“.

Osim toga, roditelji mogu stvarati prilike u kojima dijete uči i stječe nova iskustva. To uključuje proširivanje djetetovog iskustva i upoznavanje djeteta sa svijetom, odgovaranje na djetetova pitanja, podržavanje igre i omogućavanje djetetu da doživi uspjeh

Kad prepoznaju da svojom aktivnošću mogu utjecati na okolinu djeca stječu osjećaj djelotvornosti koji ih ohrabruje da budu aktivna i djeluju u skladu sa svojim potrebama i u novim situacijama. S druge strane, ako dijete nikad nije uspješno u pokušajima da utječe na svoju okolinu, može postati pasivno i povući se.

Dok podupiru sve veću samostalnost svog djeteta koje raste roditelji ne bi smjeli zaboraviti da razvoj nije pravocrtan. Dijete može ponekad pokazivati potrebu za autonomijom, a onda opet potrebu za većom blizinom i zaštitom roditelja (npr. kad se ujutro trudi samo obuti cipele, a popodne kad roditelj dođe po njega u vrtić želi da mu ih roditelj obuje).

Izvor: Interni materijali za provođenje radionica za roditelje „Rastimo zajedno“.

Poučna priča za kraj

Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan, i nađe svog petogodišnjeg sina kako ga čeka na vratima.

- Tata, smijem li te nešto pitati? – reče sin.

- Naravno, sine, reci, što je?

- Tata, koliko ti zarađuješ na sat? – nastavi sin.

- Što te briga koliko zarađujem, zašto me to pitaš? – uzvrati otac prilično nestrpljivo.

- Pa, samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?

- ‘Ajd’, dobro, ako te već tako jako zanima, zarađujem 50 dolara na sat.

- Oh – odgovori dječak spuštene glave, a onda, nakon nekoliko trenutaka upita: – Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?

Otac se već prilično naljutio zbog takvih sinovljevih besmislica, pa reče: - Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu glupost, okreni se i idi pravo u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje ludorije!

Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.

Čovjek je, već krajnje iscrpljen, postao još ljući zbog takvih dječakovih nepotrebnih pitanja… Mislio je: – Kako se samo usuđuje pitati takva pitanja, samo da bi dobio novac?

Nakon nekog vremena malo se smirio pa pomislio: - Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara… Stvarno ne pita često i ne traži novac…

Otišao je do dječakove sobe i otvorio vrata.

- Jesi zaspao, sine? – upitao je.

- Nisam, tata, budan sam – odgovori dječak.

- Razmišljao sam… Možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.

Dječak se uspravio, smiješeći se.

- Oh, hvala ti, tata! – povikao je.

Tada je, posegnuvši ispod jastuka, izvukao snop zgužvanih novčanica.

Kad je otac vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti.

Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.

- Zašto si tražio još novca kad ga već imaš? – planu otac.

- Zato što nisam imao dovoljno, tata, a sada imam! – odgovori dječak.

- Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra kući ranije. Želim večerati s tobom.

Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oproštaj.

SRETAN VAM MEĐUNARODNI DAN OBITELJI!

Pripremila pedagoginja Višnja Milačić Žurić, prof.

Kako smo proveli Međunarodni dan obitelji prošle godine prisjetite se u fotogaleriji.

U velike katastrofe, pored onih izazvanih ljudskim faktorom, spadaju i epidemije. Epidemija je prirodni događaj koji se događao tijekom ljudkse povijesti i više puta. Događaj je uvijek događaja ali ga mi svojom interpretacijom i „ugradnjom“ u vlastiti svijet ideja, vjerovanja i iskustva, bojamo i dajemo mu značenje. Tako će neke situacije za koju osoba ima svijet ideja i jasno joj je što se događa doživjeti kao još jedno iskustvo dok za nekog drugog takvo isto iskustvo može biti traumatsko. Za primjer možemo uzeti situaciju gdje nas netko javno ponižava i viče na nas – ako u iskustvu imamo spoznaju i svijest o tome da ta osoba sama ima problem sa sobom i zato se tako ponaša prema drugome, znat ćemo da takvo ponašanje osobe nije osobne prirode i nećemo datu situaciju doživjeti kao traumu. S druge strane, ako nemamo takvo iskustvo i nemamo svijest o tome da takvo ponašanje govori o samoj osobi, istu situaciju ćemo doživjeti kao napad na naš osobni integritet i dekompenzirati ćemo se, odnosno imati ćemo iskustvo traume. Iz tog razloga su djeca posebno osjetljiva skupina na traumatske doživljaje jer nemaju još znanja i iskustva o svijetu oko sebe, tek ih stvaraju, njihove granice su fragilne i odrasli, naročito roditelji, pomažu im stvoriti sliku o svjetu i o tome kakvo je svijet mjesto – sigurno ili zastrašujuće.

U situacijama velikih katastrofa dogodi se bez izuzetka jedna kolektivna trauma. Neki misle da je trauma nužno događaj praćen vriskom, bježanjem, preplavljivanjem emocijama ali traumatizacija i sam proces traumatizacije može izgledati i puno manje dramatično – jednostavno u osobi nešto pukne, kao da se neki dio nas odlomi od nas samih, nestane, zatvori, zamrzne. To ako nitko ne vrištimo u vrijeme epidemije i karantene, ne znači da nismo doživjeli traumu. Iako je epidemija samo događaj i možemo ga osobno interpretirati kao nešto strašno, može nas biti strah ili možemo biti potpuno indiferentni i neustrašivi, ono što je u ovom događaju zajedničko za sve ljude jest činjenica da je svijet kakvog smo poznavali, stao. Bez obzira na našu osobnu interpretaciju, ostaje činjenica da je socijalni kontakt bio zabranjen i ograničen, škole su stale, vrtići su stali sa svojim radom, velika većina ljudi je stala sa svojim poslom. Ono što smo uzimali zdravo za gotovo, postalo je nedohvatljivo, nemoguće, neostvarivo. U tom peridou karantene, bili smo u svojim domovima, sami sa svojom obitelji, sami sa sobom. U situacijama kad nešto tako naglo prekine prirodne tokove života, naše prijašnje traume izranjaju, naši nezavršen poslovi nam isplivavaju. Vjerojatno je velika većina vas sjetila se iz čista mira neke situacije iz prošlosti koja ju je boljela, ili ste možda bili promjenjivog raspoloženja tokom dana, ćudljivi reklo bi se. Sve su to uobičajne i normalne reakcije na situacije kada čvrsto tlo po kojem smo hodali više nije tako čvrsto. Svijet kakvog smo pznavali više ne postoji. Kao, mjere popuštaju, kao – život se vraća u neku vrstu normalne ali više ništa nije kao prije. Mi kao pojedinci više nismo isti. Nešto se promjenilo u svima nama. I naravno, pitamo se kako će se odraziti to na našu djecu. U ovakvim situacijama velikih katastrofa, konkretno u ovoj situaciji epidemije korona virusa, najranjivija skupina su djeca. Iako oni možda to trenutno ne pokazuju, sigurno je da će njih najviše pogoditi i da će se najviše odraziti na njima. Dijete vrtićke dobi tek gradi sliku o svijetu. Dijete koje cijeli dan sluša o opasnosti od nekog virusa, koji gleda odrasle s maskama na licima, dijete koje vidi kako ljudi stalno nešto peru ruke, pa i samo mora prati ruke, dijete koje je upozoravano da ne grli i ne dodiruje drugoga (ono što je njima tako prirodno i potrebno z zdrav razvoj) dobiva poruku da svijet nije sigurno mjesto za življenje, dobiva poruku da je svijet itekako opasno mjesto. Kako se može živjeti u opasnom svijetu, kako se osjeća ljudsko biće u opasnom svijetu? U situacijama stalne izloženosti opasnostima, ljudsko biće reagira razvojem aksioznih poremećaja. Iako o djeca provode svoje dane u igri i sve se čini nekako bezopasnim, oni grade sliku svijeta i kakvo je to mjesto – sigurno u kojem se mogu opustiti i bivati takvi kakvi jesu, ili je opasno i moraš itekako jako paziti kako se ponašaš da ne ugroziš dobrobit sebe ili drugoga.

Sve navedeno ne bi imalo nikakvog smisla ako se ne bi kao odrasli, kao roditelji i kao stručnjaci zapitali kako možemo prevenirati opasnosti za njihovo mentalno zdravlje i kako osigurati što poticajniju okolinu za njihov razvoj. Odgovor je vrlo jednostavan – kao roditelj brinite o vlastitom mentalnom zdravlju! Što ste vi bolje, to će i oni biti bolje. Dijete najprije u očima roditelja traži informaciju jeli neki događaj opasan ili ne. Ako vidi aknsioznog i preplavljenig roditelja, tada dobiva informaciju da je određeni događaj opasan, svijet je opasan, ono nije zaštićeno i nema ga tko zaštititi jer roditelj je taj u kojem ono traži svoga zaštitnika. Ako pogleda u roditeljeve oči i vidi pogled koji govori „sve je u redu“, i ne samo sve je u redu već i vjeru i optimizam da ako i nije sve u redu, vjerujem da kao roditelj imam kapacitet da se uspješno nosim sa situacijom – tada dijete dobiva poruku da je svijet ok mjesto, da je ono ok, i da se život sastoji od niza događaja za koja će samo odlučiti dati značenje, sukladno slici koju ima o svijetu, odnosno o sebi.

Više o tome kako se samopodržati, kako očuvati mentalno zdravlje i kako se nosti s epidemiloškom krizom koja ne samo da napada naše fizičko zdravlje već i mentalno, sam pisala u prethodnim člancima:

• https://www.dv-biograd.hr/o-nama1/novosti/140-možemo-li-bolje
• https://www.dv-biograd.hr/o-nama1/novosti/137-vrijeme-korone-–-kako-se-podržati

Brinite o sebi, osluškujte svoje potrebe, to nije sebično. Tražite pomoć u tome ako vam je potrebna. To je jedini način na koji možete biti tu za dijete kad mu najviše trebate i to je jedini način kako možete očuvati njegovu psihološku dobrobit.

Za sve potrebne savjete, upite, psihološku podršku i pomoć, obratite mi se u bilo koje doba dana na broj 0911836902!

Vaša psihologinja Andrijana Dominis, prof.

Poligoni nam pomažu razvijati motoričke sposobnosti (snagu, brzinu, ravnotežu i koordinaciju), a utječu i na senzorički sustav. Pomažu nam regulirati se, pronaći način kako usmjeriti sva svoja osjetila i biti koncentriran na zadatke koji nam slijede. Poligoni se mogu provesti na zabavan i dinamičan način čak i u malom prostoru. Malen, zatvoren prostor ne mora nas ograničavati, moramo mu se samo prilagoditi, dodati mu zanimljivu priču, odrediti uloge i zabavi nema kraja. Napravite poligon u stanu ili kući, natječite se, vježbajte, pustite mašti na volju i zabavite se.

• Stolice posložite i provlačite se ispod njih kao vojnik.
• Krep trakom ili papirom napravite linije, točke po kojima ćete hodati i/ili skakati.
• Iskoristite konop, hodajte po njemu (pazite na krokodile u rijeci).
• Rukama gurajte zid (dlanove držite u ravnini ramena).
• Jedna od točaka može biti mjesto gdje ćete postaviti papire u boji i pronaći odgovarajuće predmete u tim bojama i spariti ih (npr. kocke, jastuke, čarape).
• Imitirajte hod životinja (rak, medvjed, pauk, slon, zmija, zec, tigar, žaba…).
• Ukoliko imate kauč s jastucima, od njih napravite rampu za penjanje.
• Isti jastuci vam mogu poslužiti za “sendvič” (Stavite dijete između 2 jastuka i stisnite ga dajući mu duboki pritisak. Ova aktivnost djeluje umirujuće.)
• Sjedeći na lopti, nogama prebacujte plišane igračke s lijeva na desno i obrnuto.
• U košari ili na deki dijete vucite kroz stan, a dijete treba usput skupiti različite predmete. Dijete može i sam gurati košaru te skupljati predmete koji mu se nađu na putu. Vježbajte brojiti koliko ste predmeta prikupili, opišite ih.

POLIGON ZA PAMETNE GLAVICE

Primjeri poligona za učenje motoričkih sposobnosti i njihov razvoj kroz određene uloge kako bi se djeci učenje predstavilo na zabavan način, a mogu se vrlo lako provoditi doma.

Razvoj koordinacije cijelog tijela:

• kotrljanja po uzdužnoj osi, dijete („palačinke“)
• bočno četveronožno hodanje („stolić“)
• sunožni skokovi s promjenama smjera kretanja, naprijed, lijevo, desno („vrapčić“)
• guranje švedskog sanduka, dijete može gurati kutiju sa igračkama („najjače dijete na svijetu“)
• gađanje lopte u gol, koš za smeće vam može poslužiti kao gol(„otvaramo kuću punu slatkiša“).

Razvoj izdržljivosti:

• trčanje po liniji („balerina“),
• trčanje slaloma između stolica („skijanje u planinama“),
• trčanje unatrag („ptica Trkačica“)
• trčanje po označenom prostoru s okretom za 360̊(„čudnovati atletičar“)

 Radna terapeutkinja Petra Vidović, Bacc.therap.occup.

Pandemija korona virusa uzrokovala je zatvaranje vrtića, no to nas nije spriječilo da ostanemo u kontaktu s našom djecom i roditeljima. Novonastala situacija tražila je od nas da se prilagodimo, upotrijebimo sva svoja znanja i budemo profesionalni. Cilj nam je bio da roditelji što kvalitetnije provedu slobodno vrijeme s djecom te da ostanemo povezani. Novi načini komunikacije postale su Viber/WhatsApp grupe, FB stranica Vrtića te web stranica Vrtića. Roditeljima više nije bio problem kako doći do slobodnog vremena već kako u novonastaloj situaciji koja je donijela neke nove probleme, brige, neizvjesnosti, napetosti, organizirati slobodno vrijeme s djecom da bude korisno i pozitivno. Kvalitetno organizirano slobodno vrijeme pomaže u razvijanju dodatnih kompetencija djeca ali i smanjenju nepoželjnog ponašanja djece, koja su u doba izolacije češća jer djeca već samu nemogućnost druženja s vršnjacima doživljavaju kao kaznu što se manifestira nepoželjnim ponašanjem. Naša profesionalna i osobna dužnost jest ponuditi roditeljima aktivnosti za djecu kako bi oni mogli obogatiti djetetovo iskustvo, a posredno utjecati na cjelovit razvoj djeteta. Odgojitelji svakodnevno roditeljima šalju razvojno primjerene aktivnosti za djecu koje su usmjerene na razvoj socio-emocionalnih kompetencija, komunikacijskih vještina, poticanje zajedništva s obitelji, jačanje obiteljske kohezivnosti. Aktivnosti i igre osim što su prožete zabavnim elementima imaju i odgojno-obrazovnu vrijednost. Nastoji se aktivnostima pokriti sva područja razvoja te su aktivnosti raspodijeljene prema dobi. Izrađuju se i individualne aktivnosti za djecu za koju je to potrebno. Roditelje se potiče da djeca sama izaberu ponuđene im aktivnosti, da se odvijaju slobodno, spontano i namjerno. Jer temeljno obilježje slobodnog vremena jest slobodno bavljenje aktivnostima bez prisile. Najvažnija poruka koju smo htjeli poslati roditeljima jest da uživaju s djetetom, ohrabruju dijete da teži aktivnostima koje voli i da gledaju na proces a ne rezultat. Dijete nije projekt, već ljudsko biće s kojim živimo, ono treba zainteresiranu osobu za njihov svijet koja je isto tako spremana podijeliti svoje vlastite doživljaje.

Odgojiteljima su u grupu stizale pozitivne povratne informacije roditelja te zadovoljna dječja lica na fotografijama, kao i video zapisi kreativnih i zabavnih aktivnosti roditelja i djece.

Osluškujući roditelje i njihove interese i potrebe stručna služba vrtića zajedno s zdravstvenom voditeljicom i radnom terapeutkinjom bira teme za pisanje stručnih članaka koji se objavljuju na web stranici Vrtića. Na FB stranici Vrtića objavljujemo svakodnevno zanimljive sadržaje za djecu, obilježavamo značajne datume, promišljeno odabiremo slikopriče, igrokaze, priče za laku noć, tjelovježbe, linkove za pristup kvalitetnim sadržajima, priručnike, članke za osnaživanje roditelja u njihovoj roditeljskoj ulozi…

Nakon mjesec dana vrtića na daljinu proveli smo online anonimni anketni upitnik za roditelje s ciljem da se utvrdi zadovoljstvo roditelja s vrtićem na daljinu.

Anketu je ispunilo 38% roditelja od ukupnog broja upisane djece u vrtić. Upitnik se sastojao od 18 pitanja u formi procjena i pitanja otvorenog tipa. Na osnovu analize dobiveni su sljedeći podaci.

Najviše roditelja njih (86,30%) izjasnilo se da im se jako sviđa rad vrtića na daljinu putem Viber/WhatsApp grupe. Više od polovice roditelja (56,94%) potvrdilo kako djeca pokazuju interes za ponuđene aktivnosti te da često šalju djetetove radove odgojiteljima. Većina anketiranih roditelja njih (69,86%) navodi da im djeca uživaju u kreativnim aktivnostima, roditelji su također mišljenja kako su im najkorisniji materijali za rad s djecom kod kuće materijali za provođenje kreativnih aktivnosti, njih (80,82%). Odmah zatim slijede priče/slikovnice (60,27%), na što se i stavio naglasak u slanju materijala budući su knjižnice bile zatvorene. Zajedničkim čitanjem slikovnica jača se emocionalna povezanost djece i roditelja, a to je ono što kao stručnjaci znamo da djeca i roditelji trebaju sada. Od ukupnog broja anketiranih roditelja njih (98,63%) smatra da ponuđenih aktivnosti ima dovoljno. Većina anketiranih roditelja (68,18%) izjasnilo se da im se jako sviđaju objavne na našoj FB stranici Vrtića te njih (48,53%) da im se jako sviđaju objave na web stranici Vrtića. U većem postotku često prate objave na FB stranici vrtića njih (47,94%) za razliku od web stranice Vrtića koju često prati (21,92%) anketiranih roditelja. Najviše roditelja (83,56%) potvrdilo je kako su im stručni članci objavljeni na FB stranici Vrtića i web stranici Vrtića korisni. Na pitanje da li žele Online vrtić preko web stranice vrtića njih (61,97%) odgovorilo je ne, dok njih (29,58%) nije sigurno a (8,45%) želi. Na pitanje kakvu pomoć, prijedlog, savijete ili informaciju od stručnih djelatnika vrtića trebate a još uvijek niste dobili, roditelji su dali sjedeće komentare: [„Sve je u redu.“ ] => 2[„Više razgovora“] => 1 [„Premalo su roditelji zastupljeni i problemi koje su roditelji susreli se prelijevaju dalje na njih, nenamjerno“] => 1 [„Sve je u redu, tete su se dovoljno potrudile.“] => 1 [„Bilo bi lijepo ako imate pristup ponekoj kazališnoj predstavi on line, da dobijemo link. Ježurka ježić, na TVu od prije neki dan, bio je pun pogodak. Hvala“ ] => 1[„Sve smo dobili.“ ] => 1[„Sve smo dobili“] => 1[„Za sada je sve u redu.“] => 4[„Sve informacije dobijemo“] => 1[„Imam sve imnofmacije“] => 1[„Vise aktivnosti za predskolce“] => 1[-] => 4[„Ja sam jako zadovoljna i s ovim sto nam posalju“ ?] => 1

Na kraju upitnika roditelji su zamoljeni da napišu komentar odgojiteljima, stručnim suradnicima, zdravstvenoj voditeljici i ravnateljici vrtića na dosadašnji način rada za vrijeme pandemije Covid 19 virusom. [„Zadovoljna sam sa radom svih za vrijeme pandemije.. Isto tako se nadam da će ovo brzo završiti i da će se sve vratiti u normalu pa tako i rad vrtića..“ ] => 1 [„Zahvaljujemo na trudu svim odgojiteljima, suradnicima, zdravstvenoj voditeljici i ravnateljici vrtića što naša djeca nisu zapostavljena unatoč trenutnoj situaciji te nam na kvalitetan način omogućuju rad sa djecom od kuće.“ ] => [„Smatram da ste dobro odradili posao u ovom periodu! Cuvajte se svi i nadam se da ce ovo uskoro zavrsiti i da se vratimo u normalu!“] => 1 [„Sve je u redu.“ ] => 2[„Hvala na trudu“ ] => 1 [„Vrlo domišljato, kreativno i zabavno!“] => 1[„Drage tete hvala na trudu, nedostajao nam je samo nekakav vid zajedničke interakcije u grupi, online sastanak sa djecom, komunikacija sa onima koje su najviše viđali je naprasno prekinuta, mislim kako bi oni lakše prihvatili novu svakodnevicu baš kroz priču sa svojim prijateljima“ ] => 1 [„Jako smo zadovoljni što naše dijete pohađa vrtić u područnom objektu Paška. Sve pohvale imamo za tetu Antoniju i Kiku, koje svakodnevno brinu da nam ne nedostaje aktivnosti i rada s djecom. Iako našoj kćeri fali vrtić, posebno topli zagrljaj teta, i prijatelji,  trudimo se svi zajedno  da ova situacija prođe što lakše za sve nas.  Jako nam odgovara što imamo whatsapp grupu, tako smo se bolje upoznali svi zajedno,  i postali kao jedna obitelj. Zato smatram da treba ostati preko grupa kontakt s tetama a ne na stranici vrtića. Pohvaljujem također što aktivno objavljujete prijedloge za jelovnik, molim da tako ostane i dalje, jer ste prije rijeđe objavljivali tjedni jelovnik na stranicama vrtića. Pohvaljujem i tetu Višnju, koja nije zaboravila na roditelje koji su pohađali/pohađaju radionice "Rastimo zajedno".  Puno hvala svima!“ ] => 1 [„Hvala vam svima na trudu koji ulažete. Jedino što uz sve ponuđeno nedostaje izvan je naše moći - zajedničko druženje u grupi...“ ] => 1 [„Hvala vam na svemu!“ ] => 1[„Hvala“] => 1 [„Pohvale tetama Božena Belamarić i Marijana Babara za angažman u grupi. Pokrivaju sva područja a neka nije lako izvesti na online način i djeci je jako zanimljivo! Viber grupa je dodatno povezala roditelje i omogučila djeci da shvate kako je lijepo biti dio kolektiva,da im fale tete i djeca i teta Mica :) Mislim da se viber grupa treba nastaviti i dalje bez obzira na Covid 19!“ ] => 1[Svi su uložili izniman trud animirati našu djecu. Tete su odlične i šalju korisne aktivnosti, uvijek nas razvesele.“ ] => 1[„Mi smo jako zadovoljni sa svojim tetama.“] => 4 [„Sve pohvale!“ ] => 1[„Sve pohvale“] => [„Hvala svim tetama i pedagigici što nas obavještavaju i što su nam podrška uvijek, pa tako i u ovoj situaciji.“] => 2[„Hvala pedagogici, nasim tetama koje se stvarno trude da ovo prebrodimo zajedno!“] => 1 [„Odgojiteljice Božena i Marijana su odlične i jako se trude i sve pohvale za njih!“] => 4[„Hvala za grupu na WhatsAppu, lijepo je vidjeti da i na ovaj nacin uveseljavate djecu i trudite se pomoc roditeljima svojim prijedlozima oko rada s djecom“] => 1[„Vrlo profesionalno i jako sam zadovoljna.“ ] => 3 [„Tete se trude i šalju nam prijedloge za aktivnosti s djecom kod kuće i to je jako pohvalno.“ ] => 4[„Svaka cast i veliko hvala cijelom timu koji u ovoj situaciji misli na nas i na nasu djecu...Hvala na svim aktivnostima koje nam saljete,dobro su dosle jer jako su zanimljive i poucne,a mi volimo da na kvalitetan nacin provodimo vrijeme s nasim djetetom...Nadamo se da ce sve ovo uskoro proci i da se opet druzimo,jer jako mu fale njegove tete i prijetelji“ ?

Prema rezultatima anketnog upitnika te angažiranosti i odazivu roditelja u Viber/WhatsApp grupi možemo zaključiti da su ponuđeni, pomno odabrani materijali korisni i učinkoviti i da su roditelji uglavnom zadovoljni provedbom vrtića na daljinu putem Viber/WhatsApp grupe.

Kao kvalitetan ishod svega vidim jednu novu razinu povezanosti i povjerenja kako s roditeljima tako i nas kolegica međusobno i roditelja međusobno. Stoga zahvaljujem roditeljima na suradnji a svim kolegicama iskreno čestitam na izvrsno odrađenom poslu, sa srcem, kako mi to u vrtiću jedino i znamo.

Pripremila pedagoginja Višnja Milačić Žurić

Kako izgleda naš vrtić na daljinu kada su djeca fizički odvojena ali ipak zajedno s odgojiteljicama pogledajte u galeriji slika i videu skupine „Bubamara“.

Majčin dan svake godine iznova i bez izuzetka potakne nešto u svakom ženskom biću, neovisno realizirala se ona kao majka ili nije. Biti majkom ima puno veće značenje od onog koje mu se, na žalost, pridaje u suvremenom društvu i popularnoj kulturi. Najčešće se sve svede na povoljno cvijeće u trgovačkim centrima, pokoja rubrika uglednih stručnjaka i javnih osoba o ulozi majke i njene važnosti kako za djecu tako i za njenu obitelj, društvo... Ovaj put se ne bi zadržavala na tome koliko je majka važna za razvoj djeteta, kakav utjecaj ima njena zaposlenost na njenu ulogu, koliko zadovoljstvo njenom profesijom utječe na njenu majčinsku ulogu, kolikom pritisku je podvrgnuta u tom plesu između uloga majke, supruge, prijateljice, kolegice... Internet je prepun takvih istraživanja, podataka, mnoštvo literature sa preporukama i savjetima kako biti još bolja majka, kako ići korak dalje, kako još više dati svojem potomstvu. Bez sumnje, vjerujem kako svaka majka želi svome potomstvu sve najbolje, želi da njena djeca odrastu u snažne, jake pojedince koji će živjeti puno, živjeti jako, imati ispunjene živote. I tu kao da dolazimo do onog što kao netko tko promatra majke i njihovu djecu već dugi niz godina uvijek vidim drugačije – svaka majka, roditelj ima neki drugi sustav vrijednosti i vjerovanja za koji je siguran da je najbolji. Vjerujem da jest. Također imamo i stručnjake koji opet imaju „paket mjera“ i preporuka što je najbolje za djecu. Vjerujem da su i njihove preporuke najbolje. Problem je samo u tome što se te nazovimo ih „liste“ tj. recepti ne podudaraju. U najboljem slučaju su slični ali nikad ne budu identični. Jer osjećaj ljubavi nije isto što i postupak ljubavi. Daleko od toga da majka voli svoju djecu nemjerljivo s nijednom drugom osobom na svijetu ali što se dogodi da kao majka i ne uradi ono što je najbolje za njezinu djecu. A opet, tko kaže da je lista „recepata“ stručnjaka dobra za njeno dijete, zar ona ne poznaje najbolje svoje dijete i ima savršene instikte koji joj govore što njenom djeteu treba za zdravi razvoj. Upravo zahvaljujući tim instiktima smo opstali kao ljudska vrsta. Jesu li to uloge, pretrpanost poslovima i obvezama koje nameće suvremeni stil života, iscrpljenost, izgubljenost... Ili jednostavno činjenica da se rijetko zapitamo o samom iskustvu što to znači biti majka, samo biti, osjetiti to iskustvo, ne kao ulogu s kojom nastupamo prema svojoj okolini i koja zadovoljava djetetove potrebe i podržava njegov razvoj nego kao nešto puno dublje i jače od uloge, iskustvo u samoj činjenici „Ja jesam majka“. Mislim da je bitno promišljati o iskustvu bivanja majkom ne samo kao ulozi već kao nečem puno dubljem. Svi smo potekli od jedne (svoje) majke i sve jesmo majke, čak i žene koje nisu nikad rodile. Svi imamo arhetip majke unutar sebe. To je ona predstava o tome kako bi majka trebala izgledati, ponašati se, podržavati, odnositi se prema djetetu itd. Ta unutarnja majka koju svi imamo unutar sebe, ta slika unutarnje majke nastala je i temelji se na našim osobnim iskustvima koje smo imali sa svojim majkama. Taj obrazac nosimo sa sobom i preslikavamo ga na odnos koji imamo s vlastitom djecom. Često možemo čuti same sebe kako zvučimo kao vlastite majke. I ne samo prema djeci, često se tako ponašamo i prema samima sebi, taj unutarnji govor koji imamo formiran je u tom odnosu s majkom i taj dijalog se preslikava na odnose gdje god imamo „potomka“. Potomak može biti u punom značenju riječi, dijete, ali to može biti neki ženim projekt, neka nova ideja na kojoj radi, neka nova avantura u koju ide, nešto ćemu je posvećena, nešto oko čega je ostrašćena, gdje njena kreativnost cvate.

U tom samom „bivanju majkom“ imamo priliku rasplesti te unutarnje glasove, razvrstati ih, čuti one koji potječu od naše rođene majke i čuti one koji su naši, istinski naši i za naše dijete najbolji. Vrlo je teško u buci suvremenog života čuti taj unutarnji glas, istinski, onaj glas koji će joj reći što je najbolje za njeno dijete da jednom odraste u snažnog i jakog pojedinca. Često puta u tom procesu raspetljavanja tih glasova i razvrstavanja onoga što je progutala u svom djetinjstvu kao istinu i svoje vlastite, prave istine, susresti će se s traumama koje je i sama doživjela kao dijete, često će se u tom poslu susresti s vlastitim bolima i suzama, nekad će imati pomoć psihoterapeuta, nekad neke starije i mudre žene koja je prošla i sama kroz taj proces, nekad će to proći sama ali je jako bitno za biti snažnom majkom( a samo snažna majka može odgojiti snažno potomstvo) ući i pristati biti u tom procesu, procesu „Bivanja Majkom“, jer to znači suočiti se i sa ne tako lijepom stranom majčinstva, to znači suočiti se sa sjenom, vlastitim bolima i traumama doživljenima kao dijete. Propitivanjem vlastitog iskustva „bivanja majkom“, majka ima priliku ucijeliti samu sebe a kao ucijeljena može svom djetetu dati onu podršku koja je za njega najbolja. Majka koja ponire u proces propitivanja i raspetljavanja tih finih niti satkanih od stavova, vjerovanja, glasova koji govore što treba uraditi, kako treba uraditi, dolazi u kontakt sa svojim sebstvom, sa svojim dubokim „ja“ koje uvijek nepogrešivo zna što je najbolje za nju i njeno dijete. Psihologija koja se bavi djecom kaže da ako želite, kao psiholog, pomoći djeteu, pomozite njegovom roditelju. Lista recepata nekad je doista praktična stvar za neke situacije, poteškoće... Međutim, biti majkom i imati dijete je puno dublja priča za „listu recepata“, ali podržavanje majke da bude još više majkom, još više svoja, jaka, podržati je da se suoči i s onom ne tako lijepom stranom „biti majkom“, je ono što majkama doista treba da bi imale snažno potomstvo.

Ok, budimo iskrene, lijepo je dobiti cvijeće i crtež od svog djeteta, taj gest nam samo kaže koliko smo u tim malim srcima voljene i savršene (nijedno dijete neće reći kako ima ružnu majku, djetetu je njegova majka najljepša a u dječjoj psihologiji je poznato da dijete pojam ljepote povezuje s dobrotom). Isto tako, to malo srce prepuno ljubavi koje vidi ono savršeno u nama, što i jesmo kao majke ali same ne vidimo svoju ljepotu jer smo „po putu“ odustale, izgubile, zaboravile sebe i vlastitu „ljepotu... to isto malo srce prepuno ljubavi nas obvezuje da „uđemo dublje“, da osvijestimo da smo beskrajno voljene od vlastite djece unatoč činjenici da nismo savršene, obvezuje nas da postanemo mudre i da naučimo razlikovati osjećaj ljubavi a da prepoznamo što je to postupak ljubavi (koji je daleko vađžniji od samog osjećaja; u ime osjećaja ljubavi su se vodili ratovi i radile razne gluposti u povijesti, a i danas). To malo srce našeg djeteta nas obvezuje da zavolimo sebe baš takve kakve jesmo, da se prihvatimo, sve svoje dijelove koje smo putem pogubile, nađemo nježnosti i blagosti za sebe, da postanemo prvo dobra, ako ne i najbolja, majka samima sebi a onda, sasvim prirodno, s lakoćom i bez truda, bez liste preporuka stručnjaka, postajemo takve majke i svojoj djeci – podržavajuće, mudre, nježne, snažne... za našu djecu najbolje.

Želim nam svima, ženama koje su se realizirale u ulozi majke i koje nisu, sretan majčin dan!

Vaša psihologinja Andrijana Dominis, prof.

Za svaki oblik psihološkog savjetovanja, podrške, potrebne informacije... slobodno se obratite na broj 091/183-3902!

Senzorna igra i istraživanje važni su za djetetov razvoj, jer ona se na taj način uče senzornoj integraciji te kako stvari oko nas funkcioniraju.

Senzorna integracija je proces tijekom kojeg u dječji mozak dolaze senzorne, odnosno osjetilne informacije iz naših osjetila, a to su vid, sluh, dodir, okus, njuh. Dolaze putem moždanih živaca te se zatim obrađuju tako da im damo smisao i onda na njih možemo odgovoriti nekom aktivnošću.

Sve do dobi od sedam godina, mozak je primarno aparat za senzornu obradu. To znači da on nešto osjeća i direktno iz osjeta dobiva značenje. Malo dijete ne razmišlja puno o stvarima oko sebe –usmjereno je da ih osjeti i da se kreće s obzirom na te osjete.

Njegovi prilagođeni odgovori su više mišićni ili motorički nego mentalni. Tako se prvih sedam godina života naziva razdobljem senzomotoričkog razvoja. Kako dijete postaje starije, mentalni i socijalni odgovori zamjenjuju neke od ovih senzomotoričkih aktivnosti. Međutim, mentalno i socijalno funkcioniranje mozga zasniva se na senzomotoričkoj obradi. Integracija osjeta koja se pojavljuje u pokretima, govoru i igri osnova je kompleksnijoj integraciji osjeta koja je potrebna za čitanje, pisanje i dobro vladanje.

Želite li potaknuti senzornu integraciju kod svoje djece, dajte im da iskušaju što više različitih oblika, tekstura, stvari različite čvrstoće, boje, mirisa i zvuka.

Najveća greška senzorne igre je upravo ta što djetetu ponudimo previše opcija, a mala djeca nisu poznata po pažnji, strpljivosti i koncentraciji. Baš naprotiv, fokus na neki predmet mogu zadržati relativno kratko, a to se vrijeme dodatno skraćuje uvodeći u djetetov vidokrug puno dodatnih mogućnosti za igru i isprobavanje.

Dakle, želite li da vaše dijete isproba i detaljno prouči svaki senzorni materijal koji mu nudite, nudite mu predmet po predmet.

Neka se igra prvo s kuglicama vate i isproba sve mogućnosti igre. Kada djetetu ponestane ideja, pokažite mu još par mogućnosti za igru. Zatim mu ponudite praznu bocu vode napunjenu kamenčićima.

Potom neki grubo pleteni predmet, komad drveta, spužvastu lopticu, pa čak i različite vrste hrane (riža, brašno, grah, palenta,tjestenina)…imate stvarno širok izbor pred sobom.

Upamtite, svaki će predmet biti ipak najbolje proučen i istražen kada samo on bude u djetetovim rukama i kada samo on bude u vidokrugu. Previše izbora remeti dječju koncentraciju i narušava kreativnost te istraživački duh. Dijete ne obraća pažnju na sitne detalje i mogućnosti svakog pojedinog predmeta već se usredotočuje na to da odjedanput pregleda sve, nakon čega želi još, a stare stvari mu više ne mogu pobuditi interes.

Radna terapeutkinja Petra Vidović, Bacc. therap. occup

Poštovani roditelji,

Dječji vrtić „Biograd“ počinje s radom 11. svibnja 2020. Molimo Vas da pažljivo proučite upute HZJZ kako bismo ih mogli adekvatno zajednički provesti.

Upute možete preuzeti na linku:

https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2020/03/Upute-vrtici-i-skole-29-4-2020-finalno.pdf

Anksioznost se općenito definira kao neugodna emocija strepnje i straha, malodušnosti i tjeskobe. Razlikuje se od straha što kod straha imamao određeni izvor kojeg povezujemo sa strahom a kod anksioznosti ga nemamo. Simptomi anksioznosti se manifestiraju na:

• Misaonom planu (teškoće koncentracije, stalno razmišljanje o katastrofičnim ishodima, teškoće spavanja, gubitak strpljenja, preokupiranost s nekom stvari, misli o budućnosti, smetenost...)
• Osjećajnom planu (uznemirenost, tjeskoba, strah, napetost, zatvaranje u sebe, osjećaj kao da ste „na rubu“, osjećaj gubitka kontrole, „Čini mi se da gubim zdrav razum“)
• Tjelesnom planu (bol u grudima, vratu , ramenima...odnosno ukočenost pojedinih dijelova tijela, kardiovaskularni problemi, probavni problemi, problemi spavanja, znojenje, suha usta, slabost u rukamam i nogama, učestalo mokrenje, glavobolje, menstrualni problemi, drhtanje, problemi seksualnosti, hiperaktivnost...)

Iz navedenog se vidi da aknsioznost za sobom povlači mnoge neugodne simptome. O anksioznosti bi se moglo puno pisati, njenim uzrocima, teroijama nastanka, svim mogućim faktorima koji je podržavaju međutim tu ću se pokušati zadržati na njenom značenju u vremenima u kojima danas živimo. Mnoštvo stručnjaka i mediji govor kako smo danas, u ovim vremenima, svi anksiozni i kako je to normalna reakcija s obzirom na okolnosti. I dosita jest jer u temelju anksizonosti i njene pojave je bivanje čovjeka u situaciji kad nemože ni reagirati a ni pobjeći. Urođena ljudska reakcija na izvor straha ili na ono što čovjek percipira kao prijetećim za njega, jest bijeg ili borba (u engleskoj literaturi poznato kao „fight or flight“. Čovjekovi sustavi za razmišljanje, njegovo tijelo sa mišićima i hormonima koji ga u toj situaciji pokreću, učiniti će da će osoba pobjeći iz neke situacije koja je prijeteća i osoba procijeni da neće imati pozitivan ishod za njega ili će ući „u borbu“ i razriješiti situaciju. To je uobičajena čovjekova reakcija u strahu. Ako je osoba „prisiljena“ ostati u toj situaciji škripca između borbe i bijega, razvija simptome anskioznosti, jer „mora“ bivati u situaciji gdje su tjelesni mehanizmi za borbu pokrenuti a tjelesnog pokreta nema, osoba stoji sa svim tim nabojem i fizički, mentalno i emocionalno se crpi. I upravo se to sada događa velikoj većini ljudi. U vremenima u kojima se sada nalazimo, imamo „neprijatelja“ kojeg niti ne prepoznamo (jeli to virus, ekonomska kriza koja nam predstoji po riječima stručnjaka, jeli to stil i način života kojeg još ne poznamo...), nemamo kuda pobijeći jer je u cijelom svijetu situacija ista i ljudi kolektivno razvijaju simptome anksioznosti, u većoj ili manjoj mjeri.

            Anksioznost sama po sebi nije toliko opasna koliko neugodna, često, ovisno o individualnoj osobi i situaciji, se promatra u funkciji rasta. Aksioznost je neizostavni pratioc osobnog rasta i razvoja tokom života tako da ju je velika većina pojedinaca doživjela makar jednom tokom života. Svaki put kad napuštamo staro a novo se još nije pojavilo, osjećamo anksioznost. Takva situacija može biti ulazak u brak, početak studiranja, početak samostalnog života.... sve one situacije koje doživljavamo po prvi put. Svaki put kad neko staro vjerovanje o svijetu ne možemo primjeniti na svijet (što se sada događa), svako naše uvjerenje o nekoj situaciji, osobi, događaju, svako znaše znanje koje nam više ne koristi... kad to počne nestajati, a novog uvjerenja, iskustva, novog znanja, stava i mišljenja o situaciji, osobi, svijetu još se nije stvorilo u namam samima, mi osjećamo anksioznot. Upravo to se događa sada – sve ono što smo znali o svijetu i kako svijet funkcionira – bilo ekonomski, socioločki, politički, pa i na individualnom vnoviou – odlazak u kupovinu, odlazak u frizera, upoznavanje drugih ljudi, odlazak na posao...sve to nam je nepoznanica, još uvijek ne znamo kako će to izgledati ali znamo da onako kako smo radili „po starom“ više ne funkcionira. I to je mjesto gdje se kolektivno razvija anksioznost. Socijalni kontakt pomaže u prevenciji i suzbijanju anksioznih simptoma, međutim i tu imamo otegotnu okolnost – jednostavno nam je, na onakav način kako smo je poznavali, nedostupna. Baš iz navedenog, jako je bitno poznavati procese aksioznosti, jer samo kognitivno razumjevanje procesa anksioznosti, pokazalo je da umanjuje njene simptome.

Nekoliko je načina kako možemo ublažiti anksioznost:

1. Razumjevanje anksioznosti – kao što je upravo navedeno, samo poznavanje psihološke pozadine anksioznosti umanjuje njene simptome
2. Kontrola misli – ne odnosi se na mantru „misli pozitivno, misli pozitivno“ već na svijesno razumjevanje protoka misli. Događaj je događaj ali značenje koje mi njemu dajemo je pod našom kontrolom. Događaju možemo dati pozitivnu konotaciju u smislu rasta i razvoja, možemo ga interpretirati kao katastrofu ili samo kao činjenicu – da se nešto dogodilo
3. Opuštanje i meditacija – jer nas dovodi u „tu i sada“, anksioznost ima svoju bazu u projekciji budućnosti, osoba nije tu i sada već je u sutra
4. Tjelovježba – što je tijelo više pokrenuto, to osoba ima jači osjećaj selfa, samoga sebe, sustav podrške mu je bolji i osjeća da ima kapacitete za suočavanje sa situacijom
5. Dijeta – u smislu konzumiranja zdrave prehrane
6. Profesionalna pomoć – puno ljudi se sami suočavaju sa anksioznošću pitajući se jesu li normalni i na neki način skrivaju svoju patnju. Činjenica je da najveći broj ljudi koji dođu na psihoterapiju dolaze upravo sa simptimima anksioznosti i da osobama pomaže kad znaju da nisu sami. Nemojte biti sami, potražite stručnu pomoć, doista pomaže!

Zašto je još važno razumjeti anksioznost?

Zbog djece. Ne razviju svi ljudi anksioznost, niti je svi razvijaju u jednakom stupnju – neki su više anksiozni, neki mane. Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete pa sam sigurna da želi jednog dana da njegovo dijete ne bude anksiozno već snažno, podržano, s povjerenjem u život. U temelju anksioznosti je nedostatak podrške. Pa kako to da se neki ljudi osjećaju podržanima a neki ne? Odgovor leži u ranim iskustvima. Ako osoba nema asimilirano iskustvo podrške iz djetinjstva, ona će biti anksiozna, više i češće nego osoba koja ima asimilirano iskustvo podrške. Kako to izgleda? Dijete osjeti strah, majka to jasno vidi i ako majka dozvoli djetetu da osjeća strah te ga prizna i utješi, tada dijete odrasta u odrasloga koji ima internaliziranu unutarnju unutarnju majku koja kaže da će sve biti u redu i takav odrasli će kad dođe nešto novo,osjetiti strah koji će ga mobilizirati i koristiti će ga kao energiju za pokret, imati će povjerenje u život. Ako majka djetetu kaže „što se sada bojiš, nemj se bojati, nemoj plakati“ odnosno ne dozvoli i ne prizna djetetov strah, tada dijete ostaje sa silnom energijom emocije straha koja je zaustavljena i s kojom ne zna što će te se strah još i više povećava, potiskuje cijelo iskustvo i kao odrasla osoba kad se pojavi nešto novo, nema podršku, nema internaliziranu unutarnju majku koja je ponudila iskustvo u kojem je sve bilo u redu, osjećati će strah, razvijati će simptome anksioznosti, povlačiti će se u sebe i neće imati povjerenja u život. Majka to radi ne zato što ne voli svoje dijete već zato što ni sama nije razvila efikasne mehanizme za suočavanje sa strahom i djetotova reakcija straha samo u njoj budi njena loša iskustva i želi izbjeći situaciju. Ono što je bitno da kao značajni odrasli potvrdimo nečije iskustvo, u ovom slučaju djetetovo, bez da ga interpretiramo i umanjujemo, analiziramo i „sklanjamo“ već da ga potvrdimo. Kad potvrdimo djetetovo iskustvo, mi smo potvrdili njegovo biće a kad to uradimo, mi mu pomažemo i činimo od njega osobu koja će biti snažna, sa osjećajem vlastitog selfa koji je spreman suočiti se sa bilo čime u životu i koji ima povjerenje u život. Zato je bitno da u ovim vremenima vodimo računa o sebi kao značajnim odraslima koji utječu na razvoj generacija koje dolaze jer anksiozni odrasli nema kapacitet biti sa strahom svoga dijeteta, ono budi i njegove vlastite strahove. Zato je bitno da vodimo računa o sebi, svojoj mentalnoj higijeni i da polako i nježno sa samima sobom u vim vremenima tražimo neke nove puteve za sebe i za našu djecu.

Za sve upite, podršku i savjete, slobodno mi se obratite na telefon 091/183-6902

Psiholog Andrijana Dominis, prof.